Fenomen "građanina" Modrića i "neonacista" Bujanca
Tragikomično je što i salonska ljevica i salonske ustaše danas mašu zastavama i simbolima svojih revolucionarnih predaka...
Nevjerojatan je nesrazmjer između realnih osjećaja i težnji naroda, jasnog i spektakularnog prikazivanja identitetske simbolike i temeljnih integrativnih veza pripadnika europskih nacija, čemu svjedoče stotine milijuna Europljana, ali i još veći broj neeuropljana, koji gledaju utakmice Europskog prvenstva u Njemačkoj s jedne strane i s druge strane institucionalizirane moći u velikoj većini tih zemalja, posebno u međunarodnim organizacijama, primjerice u administraciji Europske unije.
S jedne strane imamo eksploziju nacionalnog ponosa, pripadnosti i identifikacije sa svojim simbolima, sportske arene, ali i ulice, trgovi, odzvanjaju od nacionalnih pjesama, zastava, obilježja, veličanja svoje tradicije, svojih korijena, a s druge strane imamo krajnje rigidne procese, isključive i u velikoj mjeri javno medijski i komunikacijski nasilne, koji umjesto te slave, ponosa i identiteta naroda i njihovih pripadnika promiču i nameću bezličnost uokvirenu pod pojam građanin.
Gledajući spektakularne uvode u utakmice Škotske i Njemačke, Mađarske i Švicarske, pogotovo Hrvatske i Španjolske, zatim Italije i Albanije, a izvan svake sumnje će biti isto na svakom sportskom srazu nacionalnih nogometnih reprezentacija slijedećih mjesec dana, ne mogu izbjeći određeni trijumfalizam i barem ovako postaviti pitanje globalističkim ljevičarima i promotorima anacionalizacije svijeta, zastupnicima bezličnog građanskog identiteta i izmišljenih vrijednosnih uporišta u toj apstrakciji – pjevaju li to na njemačkim stadionima građani ili ponosni pripadnici europskih nacija?
Je li Modrić građanin ili Hrvat?
Igraju li na travnjacima u nacionalnim dresovima „građani“ Modrić, Kross, Bellingham i Mbappe sa svojim sugrađanima u momčadima, ili igraju Hrvat Modrić, Nijemac Kross, Englez Bellingham i Francuz Mbappe, te koga pozdravljaju, s kim se identificiraju i koga slave milijuni ljudi na stadionima, trgovima, ulicama, u domovima diljem svijeta i država čije narode predstavljaju ti mladići, s građanima ili predstavnicima svojih nacija? Tko su ti ljudi na tribinama stadiona, na trgovima, na ulicama i u domovima koji bodre svoje reprezentacije, navijači, sudionici kruha i igara ili – narod?
Odgovor je baš svakome jasan, kao što je i jasan konačni ishod sumanutoga pokušaja razaranja civilizacijske integracije ljudi i na tome uspostavljene društvenosti, zatim slobode naroda i ljudi, koja je neodvojiva od toga i potpuno nemoguća bez tog utemeljenja. Nema nikakve sumnje da ti procesi uništenja temelja društvenosti i naroda nikada neće uspjeti, kao što nema sumnje i da ostavljaju i da će ostaviti gadne ožiljke na ljudima, pripadnicima naroda. I tu dolazimo na točku cinizma i licemjerja, jer upravo mediji, politike, organizacije koje diktiraju svjetske procese i promiču bezličnost, baš u tome što na sve moguće načine pokušavaju razoriti, osporiti i kompromitirati, nastoje bar na trenutak pronaći utočište za sebe, pokušavaju prisvojiti te veličanstvene slike stvarnoga svijeta i instrumentalizirati ih pretvarajući sve to sporednom stvari i igrom, nasuprot navodnih životnih i važnijih pitanja, koja oni nameću.
Pokušaji pretvaranja naroda u navijače
Taj raskorak možda više od bilo čega drugoga kompromitira i delegitimira aktualne globalne, ali i golemu većinu nacionalnih politika, koje baš zbog svijesti o tome, ali i straha od eksplozije ponosa, čemu smo u Hrvatskoj svjedočili u nekoliko epskih povijesnih trenutaka, kao u dočecima nogometne reprezentacije iz Moskve i Dohe, nastoje to oduševljenje i opću identitetsku povezanost, to slavlje ljudi predstaviti – navijačkim folklorom, kako bi neovisno o viđenom i doživljenom, neovisno o stvarnom raspoloženju ljudi i jedinom izvorišnom potencijalu snage nacije nastavili sudjelovati u razgradnji i „pograđanjivanju“ svega identitetskog i autentično drruštvenog, predstavljajući to što rade „voljom građana“ i najvišim uzorom politike, politike koju upravo zbog toga izborno i legitimno u potpunoj pretežitosti, nimalo slučajno, vežu za – građane, a ne za narode.
Dijelu javnosti, pogotovo u Hrvatskoj to ne izgleda naročito bitno, ali uz niz sličnih „sitnica“ neupitno čini sustavni slijed osmišljenih i nametnutih terminološko-formalnih modela redefinicije svijeta u kojemu živimo, koga naslijeđujemo i čiju sliku gledamo na njemačkim stadionima i u svim gradovima Europe. Izuzetno je to bitno, životno i egzistencijalno presudno za narode i pripadnike naroda. To je sustavni proces povezan s redefinicijom pojmova i preuzimanjem kontrole nad terminima o čemu sam pisao u zadndjem tekstu.
Ovo čemu svjedočimo u Europi tijekom Europskog prvenstva nema veze s navijačkim folklorom, to su duboki osjećaji pripadnosti nacijama goleme većine ljudi cijeloga svijeta. Tako i Hrvata.
Modeli kompromitacije vrijednosti i simbolike
Ne priznavati to, nastojati osmišljavati paralelni sustav društvenosti i institucionalno razgrađivati poruke iz njemačkih gradova i sa stadiona mogu samo prevaranti, gubitnici i beznačajni prolaznici svijetom, pri čemu im nikakva društvena, medijska ili politička inverzija ne može bitnije pomoći, kao ni namjerno kreiranje krajnje lažnih slika za kompromitaciju koristeći ubačene ili posve posrnule pojedince i grupe, koje nasuprot veličanstvene slave golemoga broja ljudi, nastoje svojim primitivizmom tu slavu, kao i političari, kao i globalna ljevica i većina pripadajućih medija prometnuti u suprotnost i oružje protiv stvarnosti. U Hrvatskoj već desetljećima imamo iznimno minuciozno osmišljen model unutarnje kompromitacije nacionalnih vrijednosti i sustavan pokušaj inverzije baš svega nacionalno integrativnog i vrijednog, s uvijek istim protagonistima.
Trajnost tih kompromitirajućih protagonista je mnogima svojevrstan neobjašnjivi fenomen, iako je stvar vrlo jednostavna. Model je osmišljen tako da se sustavno proizvedene točka, stajalište i izvođač radova, koji će svojim deklarativnim javnim zalaganjem i proizvedenom javnom pozicijom biti dovoljno uočljiv, vidljiv, s tim iskazivati određenu poziciju javne moći, kako bi se bez većih problema u svakom potrebnom trenutku mogao ucijepiti i dovesti u prvi plan bitnih nacionalnih događaja i približiti stvarnim protagonistima nacionalne simbolike, pa na taj način doći u priliku svojim postupkom usmjeriti pozornost javnosti i prije svega dati povoda suparnicima za poistovjećivanje stvarne vrijednosti i potencijala tih događaja s kompromitiranim protagonistom i njegovim javnim postupkom.
Kompromitacija pobjedničkog duha i uspjeha
Hrvatska je uoči ovoga Europskog prvenstva danima bila zagušena pričom o Bartulici, nesretnom političaru koji je teško kompromitirao sve vrijednosti koje javno zagovara, a ponovo, kao i u bezbrojnim situacijama, u svakoj višegodišnjoj priči o proslavi Dana pobjede i nastupima hrvatskog, već legendarnog umjetnika Thompsona, u veličanstvenim komemoracijama hrvatskom narodu stradalom na Križnom putu u austrijskom Bleiburgu, u obilježavanju žrtve Vukovara i hrvatskog naroda u oslobodilačkom domovinskom ratu, u svim trenucima slavlja zbog ratnih epopeja, u svim situacijama kada hrvatski narod slavi svoje sportske i ostale pobjede, kao zloduh se izvlači u prvi plan nesretna karikaturalna pojavnost Velimir Bujanec kao istureni i izvan svake sumnje vrlo pažljivo modelirani eksponent niza patogenih srodnika i specifičnih interesa, koji već dvadeset godina svojim ponašanjem i primitivizmom teško kompromitira sve sveto i lijepo u identitetu i memoriji hrvatskoga naroda, dajući svaršen alibi prvenstveno medijskim, ali nakon njih i aktivističkim i političkim ljevičarskim organizacijama i pripadnicima za brutalan nasrtaj na identitetske vrijednosti, koje upravo ovih dana s ponosom proslavljamo.
Nema vrijednosti za koju se kao samozvani „zaštitnik“, „branitelj“, „promotor“ i „sljedbenik“ na čelu identične sljedbe taj tip i srodne grupacije ne usidre, zakače, zabiju pipke i crpe, predstavljajući to što rade afirmacijom, obranom, promocijom i zaštitom od ugroza, a u biti čine posve suprotno razarajući samu esenciju svake od spomenutih vrijednosti. Dovoljno je samo racionalno pogledati što se zbivalo i zbiva sa svim vrijednostima koje takav i takvi brane i odgovor je više nego jasan.
Fenomen Bujanec i kompromitiranje nacionalnih vrijednosti
Zato je idealan trenutak osvrnuti se na taj fenomen upravo u trenutku kada nacionalni ponos i identifikacija s vlastitim vrijednostima doseže javne vrhunce, koje se ne usudi nitko osporiti ili negirati.
Danima uoči Europskog prvenstva, a nakon europskih izbora kada je jedna deklarirana desna politička stranka ostvarila značajan rezultat i prometnula u prvi plan vrijednosti koje zagovaraju, čak i ako ih predstavnici te stranke, u ovome slučaju Bartulica nevjerodostojno ili bar osporivo zagovaraju, što može eventualno osporiti njega, ali ne može značajnije te vrijednosti, Telegram i Index prije svih, a onda i svi ostali ljevičarski mediji, izvjestitelji i komentatori, emitirajući fotke i video materijale s Bujančevim terevenkama uvijek ističu uz njegovo ime "ultradesničar", "neonacist", "utjecajni desničarski opinion maker" i slične "opise", a na videima koje emitiraju uz takve tekstove i "opise" viđenoga, koji su im jedina vizualna argumentacija napisanih kvalifikacija, ljudi mogu vidjeti potpuno pijanu propalicu, koja loče rakiju iz boce, zapliće jezikom i pokušava urlati spominjući "Poglavnika", reklamirati klaonicu „Veljinih mesara“ ili srče kokain sa sisa neke kurve.
Pažljiviji kroničari događaja u Hrvatskoj tijekom zadnjih dvadesetak godina će lako uočiti da se u svim ranije nabrojanim događajima, iz godine u godinu, iz prilike do prilike pravilno pojavljivao isti tip, s istim narativom, s istim suradnicima i s istim primitivnim, divljačkim i u svakom pogledu kompromitirajućim načinom „promocije“, što je upravo te vrijednosti savršeno izlagalo pretežitim i moćnim institucionaliziranim neprijateljima, koji su koristeći sliku i ponašanje Bujanca i sličnih, koristili kao plašilo javne prirode, silovitim kampanjama izjednačavajući svaku desnu ideju, nacionalnu ili kršćansku vrijednost i simboliku s takvim tipovima, predstavljajući njih ekvivalentom tih vrijednosti.
Kako se četnički folklor lažno prikazuje kao hrvatska desnica
Racionalno gledano nužno je postaviti pitanje - kakve veze to što predstavlja Bujanec i bujičari oko njega ima s "desnicom", "ultradesnicom" ili "nacistima"?
Slike i video materijali emitirani unazad nekoliko dana s Bujancem u glavnoj ulozi, a i u puno prigoda ranije, su po svemu poznatome tipični četnički folklor. Čak i današnje generacije imaju memorirane slike četničke rulje iz Vukovara, žive i realne, a ne filmske slike, koje, ako tim propalicama i divljacima obrijemo bradurine, potpuno odgovaraju slikama s Bujančevih video sensi. Uz izgled, sadržaj pjesama ili bolje rečeno urlikanja je isti. Četnici urlaju "šalji nam salate, klat ćemo Hrvate", Bujanec urliče o "Veljinim mesarima", koji kolju Srbe.
Dakle, ljevičarski mediji svjesno i ciljano lažu poistovjećujući Bujanca s desnim, nacionalnim i kršćanskim hrvatskim vrijednostima, kao što jedva čekaju priliku da eventulani uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, točno po receptu nakon uspjeha u Kataru, kad su Bujanec i Index Lovrenovu rodoljubnu pjesmu iz autobusa pretvorili u međunarodni događaj, pa skandal, potiskujući tako u hrvatskoj javnosti svijest o golemoj i neviđenoj promociji Hrtvatske, koju su nogometaši uradili pred milijardama ljudi. I tada je „deničar“ Bujanec bio u glavnoj ulozi, kao i u slučaju uspjeha Bartulice i Domovinskog pokreta na europskim izborima. I, nema sumnje, on i slični će ponovo pokušati biti, ukoliko hrvatska nogometna reprezentacije napravi rezultat koji može uz postojeći ponos naciju podignuti na noge. Takvima za uspješno odrađivanje prljavih uloga treba uvijek topla pobjednička i stvarna krv, kako bi imali što sisati i na što se zalijepiti.
Kako im to uspijeva i odakle im takva moć i snaga?
Uspjeva im zato što su pažljivo selektirani sateliti, proizvodi i instrumenti pozadinskih vrlo dvojbenih, a svakako moćnih interesa, kojega se godinama prepoznajući beskrupulozni profil javne propalice kombinacijom raznih utjecaja, od kriminalnih, lobističkih, političkih, obavještajnih i izvan sumnje utjecaja samih državnih isntitucija u kojima se, i za koje se ispod tih javnih „bitaka“ odvija stvarna borba za moć i upravljanje narodima, i zato što se, da bi uspješnost i trajnost kompromitacije bila snažnija i veća, takvima sustavno stvarala i čuvala pozicija vrhunske vidljivosti i projekcije moći. U slučaju Bujanca, a nije ni blizu jedini, iako je posve specifičan, uvjerljivo se najviše ulagalo u postojanje takvoga fenomena, jer je gotovo idealan svojim karakterom i javnim profilom za totalnu kompromitaciju baš svega nacionalnog, kršćanskog i u konačnici ljudskog.
Ljevičarske laži o „neonacistu“ i „ultradesničaru“ Bujancu
Zato ljevičari lažu da je Bujanec „ultradesničar“ i „neonacist“, zato emitiraju njegove video materijale i fotografije u kojima se on predstavlja desničarem i „ustašom“, zato se prešutno i institucionalno kažnjava silnom javnom cenzurom i zabranama nastupa vrhunskog umjetnika Thompsona zbog montirane i izmišljene pjesme o „mesarima“, a novinaru i uredniku televizijske emisije s državnom koncesijom Bujancu se od toga samo radi javna kampanja protiv desne Hrvatske s prešutnim i podmuklim veličanjem njegovih „klanja“ među posrnulim ljudima iz kojih se novače kompromitirajući primjeri za hrvatski narod. I niz je sličnih primjera, što samo ukazuje da je pojava tipova kao Bujanec vrlo minuciozno osmišljen projekt, koji ima poslužiti za razaranje svake mogućnosti integracije i afrimacije nacionalnih i desnih vrijednosti u Hrvatskoj.
Zato je njegovo pijano aralukanje nedostojno čovjeka u Indexu i Telegramu „ultradesnica“ i „neonacizam“, a nije primjerice četništvo, kojemu po svemu odgovara, i sadržajno, i estetski i vizualno. Četništvo im naime nije suparnik u borbi za moć u Hrvatskoj, suparnik im je svatko tko mimo propalica i divljaka pokuša javno predstavljati i afirmirati hrvatsku naciju i njene vrijednosti. Bujanec „ultradesničar“ njima služi kao preventiva u suzbijanju istinskih vrijednosti i kvalitetnog predstavljanja.
Bujančeve slike i video materijali su suprotnost svemu ustaškom
U partizanskim agitpropovskim filmovima, koji su kulturološko izvorište današnjim ljevičarima, jer se pozivaju na Titov antifašizam, nikada redatelji ili scenaristi nisu ustaše, naciste i fašiste prikazivali kao zapuštenu hordu propalica i pijandura u usmrđenim i prljavim uniformama, niti su ih prikazivali kao impotentne polumuškarce, koji se šopaju stimulansima u društvu kurvi.
U svim prilikama, filmskim scenama, zabilješkama, svjedočanstvima, dokumentima, na svim arhivskim fotografijama i almanasima ustaše i nacisti su bili muškarčine strogog izgleda lica, markantne građe i u savršeno urednim vojničkim odorama, a talijanski fašisti jednako uredni, čak preuredni i nakinđureni, čime su ih komunistički propagandisti pomalo potcjenjivački prikazivali kao polutetkice i slabe borce, kao neku vrstu ondašnjih "modnih Mačaka" ili današnjih feminiziranih ljevičara ispod duginih boja. Partizane se također nastojalo pažljivo prikazati, vodeći računa o strogoći vizualnog dojma, koji šalje poruku vrhunske discipline, uz pažljivo izbalansirane kombinacije uniformi, koje su bile u rasponu od strogih vojničkih izgleda komandanata, komesara i važnijih zapovjednika, do polucivilnog izgleda običnih radnika i seljaka s puškama, vilama, motkama, s obaveznom kapom i uočljivom petokrakom.
Uz te vojske nitko nikada nije ni u filmskim scenama, ni u dokumentaristici vidio boce rakije ili sliku oblokanog vojnika.
Krkanluk, zapuštenost, pijanstvo i kurve se isključivo povezivalo s četništvom.
Nacisti bi uškopili Bujanca
Odrastao sam slušajući priče jedinoga preživjelog ustaše u selu, čovjeka, koji je bio pripadnik Francetićeve i Bobanove legije. Teško ranjena su ga zatekli partizani u zagrebačkoj bolnici i ludim stjecajem okolnosti pošteđen je strijeljanja i sudbine svih iz svoje velike bolničke sobe. Iz njegovih svjedočanstava o tadašnjoj hrvatskoj vojsci i ustašama posve je jasno da tipovi kao Bujanec nisu imali nikakvih izgleda postati pripadnici te postrojbe, niti bilo koje ustaške jedinice. Čak bi bili dvojbeni i pri novačenju u redovnu domobransku vojsku. Uz stroge provjere, pripadnik ustaške postrojbe je morao uspravno stati uz ondašnju talijansku dugu pušku i morao je biti viši od puške i pol. Ako novak i dragovoljac nije bio visok pušku i pol, alternativa je bila pod punom ratnom spremom preskočiti duvar ili zaprijeku visoku metar i pol i napraviti pedeset sklekova pred novačkom ustaškom komisijom. Dragovoljac novak nije smio biti debeo, alkohola nije smio ni pomirisati, a disciplina u postrojbi je bila takva da je za svaku krađu, nasrtaj na ženu, zarobljenika ili bilo kakvog civila, pogotovo za bludničenje, kako se tada nazivao kurvaluk i pederluk, slijedilo strijeljanje bez izuzetka.
Potpuno ista disciplina je vladala među nacistima, a nijansu labavija i među redovnom njemačkom vojskom. Nacisti su po svjedočanstvima ljudi, koji su s njima imali osobna iskustva u ratu, a i dugo poslije rata u Njemačkoj u razgovorima o nacizmu i Hitlerovom režimu, tipove koji su se ponašali kao Bujanec na njegovim video eskapadama, kojima ljevičari dokazuju da je neonacist i ultradesničar, kastrirali ili narodski rečeno škopili po Hitlerovom nalogu, čime se spriječavala nearijevska reprodukcija i "sramota za rasu".
Ustaško ćudoređe
Nikad nitko nije među jugoslavenskim i velikosrpskim kvazipovjesničarima, nije koliko je poznato ni Klasić, najeksponiraniji udarnik među njima, koji je "razotkrivao" zajedno s Goldsteinom ustaške zločine i "genocidnost" Hrvata napisao da su Poglavnik i NDH imali ozakonjeno škopljenje kao Hitler, pa ne znamo bi li Bujaneca škopilo u NDH, ali bi po svim dostupnim arhivskim dokumentima teško stradao pred strogim ustaškim komisijama za ćudoređe kad bi se doznalo za ove njegove navike, kakvima svjedočimo u video materijalima što ih on sam s kompanjonima snima i emitira, a široj javnosti objavljuju Index, Telegram i ostali pokazujući i prokazujući desničare. Bludničenje, oblokavanje u javnosti, lažno predstavljanje, pogotovo ako se takav predstavlja ustašom i zaziva Poglavnika, sklonost opijatima i svekolikom nemoralu, javno hvalisanje klanjem, laganje na ljude, komisije za ćudoređe su kažnjavale trenutnim zatvorom i dugotrajnim zatvorskim kaznama. Ustaše su iz propagandnih razloga takvo ponašanje pripisivali "bezbožnim komunistima" i partizanima, pa je takvo javno ponašanje često bivalo proglašavano neprijateljskim aktom i terorizmom sa strijeljanjem kao čestim epilogom. Neki poznavatelji ondašnjih prilika su spominjali da se takve smicalo umlaćivanjem, jer je strijeljanje imalo dimenziju viteškog odnosa prema respektabilnom neprijatelju.
Lažno optužujući Bujanca, navedeni ljevičarski mediji, koji ove stvari koje navodim sasvim sigurno i sami lako mogu znati ili provjeriti, namjerno stvaraju javnu sliku i sadržaj pojma desnice, nacionalnog, kršćanskog i tradicionalnog, što nije nimalo čudno, jer im je to posao i svrha postojanja, kao što im je bilo nužno na Poljudu imati svastiku za prikazivanje Europi i svijetu, kao što im je trebalo u Bleiburgu imati „slučajnog“ krezubog ustašu ili kulturu derneka u režiji Bujanca i suportera, pri čemu su danima medijski prostor zagušivale „vijesti“ o Bujančevu sukobu s nekim ljevičarskim provokatorom koje bi on sam emitirao na sveopću radost ljevice, umjesto da se govorilo o veličanstvenom izrazu poštovanja hrvatskog naroda stradalim sunarodnjacima. Potpuno je ista stvar s Thompsonovim koncertima povodom Dana pobjede pred desetinama tisuća hrvatskih mladića i djevojaka, iznimno pristojnih i civiliziranih, gdje se veličalo i slavilo nacionalne i kršćanske vrijednosti, a koje bi uvijek Bujanec i slični pretvorili u vijest po nečemu što nema nikakve veze sa stvarnom vrijednosti događaja i simbolikom koja se proslavljala. Čudnije je zašto s desnice, pogotovo gorljivi deklarirani simpatizeri NDH kad već govorimo o ustašama i ustašluku, ili pristojni hrvatski ljudi u svim drugim prilikama, ne reagiraju sami štiteći svoju čast i čast svojih nekadašnjih uzora, koje Bujanec teško kompromitira predstavljajući ih posve suprotno od onoga što su i kakvi su bili?
Oblokani „ustaša“ u funkciji ljevice
Malo tko će u Hrvatskoj s desnice i uopće, kako se god deklarirao, imati dvojbi ili rezervu kad isti ti mediji Marka Skeju ili Antu Prkačina "optužuju" za neoustaški sentiment, ili Skeju čak za neonacistički, jer njihovo neskriveno pokazivanje simpatija prema nekim elementima tih vojski prije svega, ima utemeljeno uporište. Oba su bili hrvatski vojnici, ratnici i zapovjednici, izrazito se vojnički ponašaju i danas, godinama nakon rata i nitko ih nikada nije vidio, ni čuo kako oblokani "kolju Srbe" ili bilo koga drugoga. Skejo je u svim prigodama vojnički besprijekorno uredan, Prkačin nešto ležerniji, no javnim istupima i korpulencijom kompenzira boemsku prirodu, a ni jedan ni drugi se ne skrivaju iza drugih ljudi ili grupa. Zato ih ljevičarski mediji i ne koriste za svoje kampanje, jer njima, njihovim izgledima i ponašanjem ne mogu kompromitirati ideje i vrijednosti koje predstavljaju.
Analizirajući javno poznati Bujančev profil, audiovizualni dojam i ponašanje, u nizu elemenata je Bujanec neusporedivo bliži današnjim ljevičarskim protagonistima i njihovoj simbolici, utoliko bliži, ukoliko se više trudi odjevanjem u crno i ustašujući mrtav oblokan, te svojim huškačkim anti-srpstvom pokazati svoje „desničarstvo“, koje mnogi poznavatelji specijalnoratovskog podmuklog djelovanja upravo zbog te izražajnosti povezuju sa srpskim službama. Tako se ponašaju infilitirani agenti ili propalice, koje agenture vrbuju tipujući na njihov izopačeni karakter, iskompleksiranost i psihopatski profil, uvlačeći ih u razne opačine, s tim i pod sve dublju kontrolu kombinacijom ucjene i obično financijskih nagrada.
Bliži Duhačeku nego Skeji i Prkačinu
U mnogo toga je "ultradesničar" Bujanec bliži Indexovu Duhačeku, te nizu Telegramovaca, zatim čitavoj niski ljevičarskih moralista i komentatora, da ni ne spominjem gotovo kompletan srbijanski mainstream od koga preuzima cijeli spektar javnih modela djelovanja, što nikada nije ni skrivao, nego bilo čemu desnome i autentičnom hrvatskom ponašanju i vrijednostima. Usprkos tome, svi će se ti tipovi i tipice navedenih medija uvijek deklarirati kao ljevičari, a njega, praktično brata blizanca će bazvati "ultradesničarem".
Gledajući "neonacističke" ili "ustaške" video snimke na kojima Bujanec potpuno oduzet od alkohola i tko zna od čega sve još zavija o "hladnoj vodi s Romanije" ili "kolje Srbe u klaonici Veljinih mesara" primjerenije bi i vjerodostojnije bilo da ga Index ili Telegram nazovu "hrvatskim mudžahedinom" ili talibanom, te kako sam već rekao četnikom, uz objašnjenje da je još mlad pa mu brada nije prispjela, a sigurno će izbiti kad tad. Doduše, bezbradaštvo bi teže prošlo kod islamističkih ratnika nego kod četnika, jer, prvo Šešelj, a danas Vučić, oba vojvode, su ćosavost uveli u četnički modni izričaj, dok kod talibana primjerice, nema takve mogućnosti, jer oni prvo kolju pa pitaju - gdje ti je brada?
Dakle, više bi odgovaralo "četnik" Bujanec, nego "neonacist" ili "ustaša" Bujanec, jer s ustašama i nacistima to što vidimo nije moglo imati veze. Izuzev, kako smo rekli, u škopionici ili pred streljačkim vodom.
S četnicima ga povezuje, uz urlikanje o klanju, rakijetina, kurve, srkanje kokaina s kurvinskih sisa, snimanje toga svega i javno hvalisanje s tim što se srbijanska javnost nebrojeno puta mogla uvjeriti tijekom ratova protiv okolnih naroda, ali i do danas putem video materijala koje tamošnje četničke pripalice i kriminalci emitiraju održavajući svoj „ugled“ u tamošnjoj javnosti i u krugovima u kojima im je važno ostaviti dojam opasnih tipova, zatim totalna fizička zapuštenost i ponos na vlastiti nemoral u rasponu od bludničenja, preko oblokavanja, do pijanog arlaukanja o klanju ljudi, što neizravno potvrđuje kukavštinu i lešinarstvo. Ta kukavština i junačenje u sigurnom okruženju i bez izlaganja riziku ga povezuje na jednak način s četnicima i s modernim ljevičarima, tzv. salonskim revolucionarima.
Ljevičarsko ponašanje dežurnog „ustaše“
Sa suvremenim ljevičarima ga povezuje sklonost bludu, nemoralu svih vrsta i zlouporaba simbola i svetinja, sklonost opijatima, tjelesna zapuštenost, lažno deklariranje i lažljivost, sklonost kompromitaciji vrijednosti za koje se zalaže, pri čemu on kompromitira naciju, vjeru, obitelj, muškost, ženstvenost pijano urličući u ime tih vrijednosti, a ljevičari sustavno, javno i institucionalno efikasno kompromitiraju slobodu, jednakost, ljudska prava, te kao i on, obitelj, muškarca, ženu, oslanjajući se propagandistički upravo na njegovo „zalaganje“ za te vrijednosti. Po tim karakteristikama između Matije Babića, Duhačeka, Ilije Jandrića i Bujanca nema nikakve razlike, niti primjerice između Gordana Bosanca, Sandre Benčić i Bujanca.
Potpuno su isti.
Tu smo na poziciji odgovora na dvojbu s početka teksta i razloge stvaranje inverzije, kojom se narod proglašava navijačkom ruljom, vrijednosti antivrijednostima, i na stvarnim motivima proglašavanja posrnulog Bujanca "ultradesničarom", "neonacistom", "opinion makerom desnice", umjesto da ga, kad već imaju potrebu emitirati njegove "proslave" i pisati o tome, nazovu daleko vjernijim nazivljem s neusporedivo više argumenata - militantnim ljevičarem, četnikom, čak u tim „koljačkim“ huškanjima talibanom ili mudžahedinom?
Slike razularenih ljevičara ljevičarskim medijima trebaju kao ilustracija odlučnosti, predanosti i potpune poistovjećenosti "boraca za ljudska prava" i za stvaranje mita urbane prosvjedničke i kvazirevolucionarne kulture i ideala nesputane slobode, a iste slike tipa, koji pijan i narokan "kolje Srbe" im trebaju da desnicu prikažu primitivnom, zaostalom i krvoločnom, a sve to im služi za stvaranje društvene klime za moralno opravdanu eliminaciju svega neljevičarskog i svega tradicionalno ljudskog i društvenog. Slike takvoga „ultradesničara“ Bujanca su im pogonsko gorivo za stvaranje kritične mase svojih skupina i pokretača njihovoga borbenoga aktivizma. Ti ljevičarski mediji nikada ne bi emitirali pijana Bujanca da urla o braći Srbima, o ženskim pravima ili da srče kokain s gole guzice primjerice Duhačeku.
Inverzija i podmuklost u predstavljanju
To bi skrivali, kao što su zbog "pijeteta prema pokojniku" šutjeli o smrti pokojnog Mislava Bage. Da je Bujanec tako skončao, milijuni slika bi bili u medijima i na mrežama uz objašnjenje da se radi o poznatotm „desničaru“, ne zato što je drugačiji od Bage, nego zato što je ljevica baš takvog redikula odavno instalirala simbolom desnice, a on to prihvatio i svojski zapeo opravdati taj status. Kad spominjem kukavštinu po kojoj su vrlo slični današnji ljevičari i "desničari" tipa Bujanec, odnosi se kolokvijalno rečeno na lavež u čoporu. Razlika između današnjih ljevičara ljudskopravaške generacije i njihovih ljevičarskih predaka revolucionara je ista kao razlika između "ustaše" Bujanca i ustaških revolucionara, koji su 1941. godine proglasili NDH. Ljevičarski revolucionari su bili spremni dati život 1941. za rušenje NDH, kao što su ustaše bili spremni dati život za njeno proglašenje i opstanak.
Današnje neoustaše, kao Skejo i Prkačin, i tisuće njih su također bili spremni dati život za uspostavu i obranu Republike Hrvatske, a ljevičari već nisu bili spremni na žrtvu za njeno rušenje. Danas su ljevičari pametniji, pa instaliraju i održavaju u životu s javnim utjecajem tipove kao Bujanec, koji će za njih odraditi revolucionarne ciljeve trajnim kompromitiranjem svega desnoga i svake nespriječene pobjede, koja bi mogla desne vrijednosti dovesti u opasno stanje opće prihvatljivosti. Ne treba ni spominjati da "ustaše" tipa Bujanec za obranu ne bi dali ni crno ispod nokta, kamoli riskirali život. I jedni i drugi danas ratuju, a razlika je u tome što ljevičari "laju iz čopora" koji štiti država, dok "bujičarske ustaše laju u čoporima", koje im uz prešutnu potporu ili nečinjenje države, osiguravaju opasni momci ili krimos revolucionari. Upravo taj model prisvajanja i kompromitacije je primjenjen kod Bartulice, prije toga u nastanku i političkoj pojavi Škoro, pa u nastanku i razvoju Domovinskog pokreta što je po svemu sudeći shvatio Ivan Penava, a po nekima i sam Mario Radić iako manje vjerojatno, a više puta isproban u tolikim događajima tijekom zadnjih dvadesetak godina. Pažljiviji kroničari će uočiti da se na u svim tim događajima pojavljuje Bujanec, a na specifičan način, daleko suptilniji i Željka Markić, koja za razliku od Bujanca, događaje i procese preusmjerava modelirajući ciljeve i podmećući lažne umjesto stvarnih ciljeva s efektnim a potpuno promašenim modelima djelovanja.
Bujanec „kolje“ Srbe, a ljevičari njegovim klanjem Hrvatsku
Zato Bujanec "kolje Srbe" s kriminalcima, a ljevičari "kolju tradicionalne vrijednosti" s državnim i globalnim institucijama.
Bujanec s profilom koji nikada nije bio nepoznanica nikome, svjedoci kažu od ranoga djetinjstva, kao u ostalom i Benčić, i Bosanac, i Tomašević, nikada nije ni bio predviđen kao "opinion maker" ili netko tko će utjecati na oblikovanje društvenih stavova. Takvi ništa ne oblikuju, jer oblikovanje u društvu podrazumijeva modeliranje promjene stava, pa i karaktera ljudskog ponašanja primarno utjecajem provjerljive vjerodostojnosti, nekompromitiranih protagonista i nadmoćnog znanja razumljivog ljudima kojima se opinio makeri obraćaju. Takve kao Bujanec se gurne u fokus da svojom javnom izopačenošću potaknu već postojeće izopačenosti u ljudima, kod pojedinaca koji nisu imali hrabrosti javno biti izopačeni. To se zove buđenje, okupljanje, legalizacija u javnosti, a ne oblikovanje.
Zato je Bujanec "ultradesničar" i "neonacist" u Indexu i Telegramu, za Možemovce i slične, zato on radi to što radi oslanjajući se na posrnule ljude koji su statistička realnost u svim zajednicama i s njima "laje u čoporu", iako je uz sve vrlo velike pojavne sličnosti s četnicima, talibanima, mudžahedinima i današnjim ultraljevičarima koje sam naveo, te uz potpunu različitost od desnih ideja i vrijednosti, uz potpunu suprotnost bilo čemu ustaškom i nacističkom, taj tip jednostavno javna, izopačena propalica po svemu što javno radi i po svemu zbog čega ga ljevičari uzgajaju nepripadajućim komplimentima.
Tragikomično je što i salonska ljevica i salonske ustaše danas mašu zastavama i simbolima svojih revolucionarnih predaka, čije su loše karikature, pa bi u nekom ludom filmu bilo zanimljivo vratiti ih vremeplovom na izvorišta i među originale na koje se pozivaju i jedni i drugi. Bilo bi smicanja i škopljenja više nego u stočarstvu.