Je li Europa pred strateškim savezom Amerike i Rusije?

Europa pod vodstvom lijevih birokrata teško će se nositi s poretkom kojeg će kreirati državnici Trump i Putin

Apsolutno su najzanimljiviji i najznakovitiji na prvi pogled protokolarni ili nebitni detalji u aktualnim kontaktima Rusije i SAD-a, koji će moći poslužiti kao relevantan osnov za predviđanje pravca razvoja ukupnih svjetskih odnosa i biti model po kojem će Trump i Putin nastojati u aktualnom međusobnom odnosu ostati gospodari i kreatori, i jedan i drugi moćni, neprikosnoveni, u situaciji kad jedan drugome moraju napraviti ustupke. Ili će zaglaviti u kaosu, koji usprkos ne znam kakvoj vlasti neće moći kontrolirati. To se pogotovo odnosi na Putina. Glavni mediji i kompletan europski medijsko-politički mainstream najavljuju i otvoreno priželjkuju da Putin namagarči Trumpa, što je samo po sebi cinično, ali s njihovog polazišta potpuno razložno motivirano, jer je tom mainstreamu Trump egzistencijalna opasnost a Putin potreban kao zrak, njihovi razgovori i pregovori se nastoje predstaviti kao eliminacijski odnos iz kojega će samo jedan, poželjno Putin, izaći kao pobjednik ili u političkom smislu - živ. Trumpu realno odgovara nepobijeđen i snažan, pa i opasan Putin, ali ne iz razloga europske aktualne oligarhije, Putinu još više odgovara i treba jak Trump. Klackalice tipa Putinovog držanja na klupi više od osam sati u Kremlju Trumpovog izaslanika i bliskog suradnika i prijatelja Stevea Witkoffa, američkog milijardera, očita je poruka svijetu prije svega, ali i Trumpu da nema posla sa Zelenskim ili čelnicima europskih država. To je klasičan ruski model demonstracije moći, koji se u međunarodnoj javnosti i svojevrsnoj političkoj kulturi Zapada smatra poniženjem i krajnje nepovoljnom polaznom točkom u odnosima dviju država. No, niti je Witkoff naivčina, a još je manje Trumpa lako izbaciti iz sedla na taj način. Witkoff je biznismen, Trump je biznismen, načekali su se oni u karijerama, izlagali su druge čekanjima, njih zanima uspjeh, ne priznaju neuspjeh i izvan svake sumnje, prvo, znaju s kim imaju posla, znaju njegove modele, znaju uloge i znaju važnost uspjeha, a drugo, znaju da ne mogu očekivati od Putina ustupke i razumijevanje njihovih pozicija, ako proporcionalno očekivanjima neće na realno nebitnom području Putinu omogućiti demonstraciju moći. Iako europska globalistička kasta, a na vlasti su upravo takvi golemom većinom zajedno s istim profilom medija i javnosti, otvoreno likuje zbog "osmosatnog čekanja" Trumpovog izaslanika u Putinovim odajama, nadajući se poraznom razvoju stvari za Trumpa, mislim da su takva očekivanja potpuno pogrešna. I iluzija gubitnika.

Putin je lukav, iznimno sposoban državnik, spreman bez ikakvog kalkuliranja obraniti željenu projekciju globalne moći, ali samoubojica nije. Ako se u nešto mogao uvjeriti cijeli globalističko-ljevičarski establišment, ako je imao taj establišment ikada više nego reprezentativan uzorak za zauzimanje razumnog stava, onda su tri godine rata u Ukrajini i godine prije toga, osnova koju bi samo budale zanemarile.

Trump nije budala, ni mediokritet koga zanima preživljavanje za vrijeme mandata.

Nisu vrlo vjerojatno ni aktualni ili bivši europski čelnici budale, no njihovi karijerni putevi i politička izvorišta, s tim i sposobnosti u kriznim okolnostima, način razmišljanja i vizije s pripadajućim ciljevima, ne mogu se baš ni u čemu uspoređivati s razinom na kojoj djeluju ljudi kao Trump. Oni se održavaju, Trump i Putin upravljaju nastojeći ostvariti viziju.

Europski čelnici i politike, kompletan tzv. mainstream, koji se doduše održava još uvijek dijelom zbog goleme premreženosti baš svih elemenata društvenosti u europskim zemljama, usprkos već vidljivim teškim napuklinama i očitom negativnom, bolje rečeno strmoglavom trendu, a održava se i zbog izuzetno velikih šteta koje je taj mainstream napravio na ukupnim ljudskim i političkim resursima u svojim zemljama pacifikacijom svakog oblika konkurencije, jednostavno nije u mogućnosti opstati u nametnutoj bipolarnosti nad Europom od dolaska Trumpa na čelo SAD-a.

Sami su sebi inercijom, suzbijanjem potencijala, potpunim osloncem na golemi izvor moći, koju su globalističke strukture uspjele kroz desetljeća institucionalizirati u Americi, zatim potrošnjom postojećih stereotipa i nužno sve neinteligentnijim manipulativnim modelima zbog očajne uhljebničke i mediokritetske kadrovske strukture, doveli u položaj petoligaša, koji još uvijek na žalost zbog pozicija na kojima se nalaze mogu nanijeti štetu glumeći Ligu Prvaka.

Čak ne toliko veliku štetu kao ranije, dok je Ameriku predstavljao Biden.

Ni to više ne mogu, da ni ne spominjem rješenja i upravljanje procesima.

Sve čemu svjedočimo danas u Europi u biti je nastojanje izbjeći kliješta Trump - Putin, bolje rečeno razornog pritiska nove Amerike, koju je Trump očito s mesijanskom idejom, vizijom i odlučnošću čvrsto riješen napraviti uništavanjem svih uporišta, kako on govori "nerazumnog odlučivanja" ili prevedeno, globalističko-ljevičarskog eksperimenta s Amerikom, pa posredno sa svijetom, zbog čega isključivo u tom svjetlu treba promatrati reakcije, prije svih Macrona, zatim Britanije, te bruxelleskih činovnika, pri čemu valja istaknuti čuđenje jednog dijela ozbiljnih kroničara gorljivim briseliranjem Poljske i sukobljavanjem s Trumpovim administracijom.

To je Tuskova vlada, koja visi nakon dolaska Trumpa o niti, što zbog sigurnog izbora Poljske kao snažnog saveznika nove Amerike, što zbog realnog odnosa snaga u Poljskoj, koja je uz Mađarsku "najtrumpiziranija" nacija u Europi.

U tom svjetlu treba gledati i bildanje mišića, počevši od Leyeničinih osamsto milijardi eura kojih Europa nema, preko samoubilačkih operacija u Rumunjskoj, a pogotovo iniciranje kriznog stanja u BiH. Sve čemu svjedočimo, potkrijepljeno izražavanjem "zabrinutošću" s političkih govornica, slikama Euforovih vojnika kako izlaze iz transportnih zrakoplova u Sarajevu, hapšenja u Rumunjskoj, prije toga prosvjedi u Gruziji protiv "proruske vlasti", a još prije toga, tijekom 2023. godine "demokratski prosvjedi" u Moldaviji, pa zaoštravanja modelom - prosvjed na prosvjed, "demokratski" protiv "proruskih" prosvjednika, samo su modeli samoodržanja globalističko-ljevičarske strukture u Europi, ali i pokušaj potpore uzdrmanim i na izborima poraženim snagama u Americi, koje Trumpu iz doslovno svih ključnih državnih institucija prużaju strahovit otpor. Pogotovo u pravosuđu, koje je premreženo ljevičarsko-aktivističkim kadrovima i u otvorenom je ratu s predsjednikom Trumpom.

Putin to zna.

Njemu treba servilna Europa, a nikako ju ne može imati, usprkos tragikomičnim figurama tipa Leyen, Kallas, Tusk i gomile takvih, ako će moć Amerike biti u rukama sličnih ili njihovo ključno strateško uporište. Putinu za njegove carističke vizije, koje su inače vrlo pretežit kulturološki refleks cijeloga ruskog establišmenta, zbog čega je bilo sažaljivo promatrati europske političko-medijske priče o slabljenju Putina i izazivanju sukoba u Rusiji ustrajavanjem na ratu i sankcijama, treba snažan lider kao Trump, koji isto tako ima svoju "carističku" viziju, a koji će imati moć mijenjati hladnoratovski stereotip o dobrim i lošim momcima, na kojemu je inzistirala Bidenova, a prije toga Obamina Amerika, te kompletna ljevičarska oligarhija EU, što je i bilo temeljno ideološko polazište za stvaranje klime i odnosa u kojima Putin nasrće na Ukrajinu kako bi održao svoju carističku poziciju. Trump u prvom mandatu nije imao dovoljno moći ozbiljnije nauditi tom modelu, no sad ima.

Ima iskustvo prvog mandata, ima iskustvo nevjerojatne beskrupuloznosti razdoblja između mandata, ima poticaj vjerovati u Božje nakane i vlastito mesijanstvo, ima savez s nevjerojatno moćnim strukturama i ljudima, i ima tajming.

I Trumpu i Putinu, više Putinu nego Trumpu, više budućoj Rusiji nego budućoj Americi može biti korisna Europa, a ni jednom, ni drugom ne treba EU izuzev kao tržište.

Osmosatno čekanje Witkoffa na razgovor s Putinom nije ništa neobično za Trumpa, makar se radilo o njegovom čovjeku. Državni tajnik Rubio je visoku predstavnicu EU Kaju Kallas kad je došla u Washington obavjestio preko tajništva da je zauzet i da nema susreta, a vidjeli smo kako je prošao Zelenski. To je taj model političke komunikacije u kojem se brutalno demonstrira verbalna i neverbalna poruka, odnosno - mjesto za stolom ili pod stolom.

Bit stvari je u tome da iznimno opasni, prijetvorni, posve izopačeni i specifično komunikacijski dizajnirani globalni poredak, kojim je pojam demokracija potpuno zloupotrijebljen protiv samog iskonskog značenja ideje demokracije, nije moguće razbiti korištenjem istog komunikacijskog modela, jer bi to svaku ideju osporavanja i promjene utopilo u desetljećima izgrađivani dojam, poprimajući posve isto značenje pred ljudima.

Zato je Trump inaugurirao anti-politiku i komunikacijsku brutalnost kombinirano s radikalnim nediplomatskim ponašanjem u međunarodnim odnosima.

To ispada u dojmovnom smislu slično Putinovom načinu upravljanja zemljom i ponašanjem u međunarodnim odnosima. No, vrlo je različito Trumpovo i Putinovo ponašanje, pogotovo u kontekstu realne političke kulture Rusije i SAD. Zato je Trumpu neusporedivo teže, ima neusporedivo opasnije neprijatelje, komunikacijski model mu je rizičniji, ima daleko više institucionalnih ograničenja koja su vješto integrirana u kulturu Amerikanaca, a njegovi ključni neprijatelji su primarno u Americi, u saveznim institucijama, pravosuđu, u administracijama tradicionalno ljevičarskih država, u moćnom anarhističkom i aktivističkom pokretu, koji se ne usteže od klasičnih terorističko-revolucionarnih modela djelovanja, na sveučilištima, u kulturi, medijima, koji su istovremeno neusporedivo opasniji cijelom čovječanstvu, a naročito europskim narodima, od deset Putina i Rusija.

Trump paralelno s tim ratištem u SAD-u ima i egzistencijalno ovisan neprijateljski europski establišment integriran u EU s golemom infrastrukturom i mrežom s armijama parazita u državama Unije, pa je njegova izloženost neusporediva Putinovoj.

Možda i najveći problem Trumpu je činjenica da u nezanemarivom broju desničari, nacionalisti, konzervativci ili zajedničkim nazivnikom antiglobalisti i antiljevičari boluju od nesigurnosti i kolebljivosti već prilično načeti ili inficirani ljevičarskim modelom "demokratske komunikacije i politike". Ili boluju od štetočinskog primitivizma i kompromitantnosti.

Nevolja Trumpu, ali i svim desno profiliranim političarima "staroga" Zapada je to što se ljevičari i globalisti nimalo ne suzdržavaju niti imaju skrupula i dvojbi, što u eliminacijskom sukobu može biti presudno. To je usporedivo s prevlađujućom nesigurnošću prosječnog uškopljenog Europljanina nasuprot islamista, gdje "demokratski Europljanin" u Parizu nije uopće siguran smije li se i do koje mjere štititi od islamista, dok ovaj nema ni trunke dvojbi da Europljanina u Parizu ili Berlinu smije, zapravo mora, ubiti ako na bilo kakav način iskaže rezervu ili otpor prema njegovim vrijednostima.

Putin u Rusiji nema takvih problema, niti s institucijama, koje su dizajnirane po mjeri upravljanja, niti s prevlađujućom političkom kulturom nacije.

Zato je prilično realno očekivati razumijevanje Putina za Trumpa. Naglašavam ponovo, nema tu altruizma, nema međusobne ljubavi, niti logike u budalaštinama tipa da je Trump "ruski čovjek", radi se isključivo o surovoj pragmatičnosti i prilici koju jedan drugome, te njihove države jedna drugoj, mogu prilično uvjerljivo ponuditi, nikako kratkoročno, nego na daleko dugoročnije razdoblje od razdoblja neprijateljskog suparništva. Jer, bitka za globalnu prevlast ili bar ozbiljno sudioništvo u globalnoj nadmoći kad se o Rusiji radi, prisiljava i jedne i druge na partnerstvo pred silovitim globalnim utjecajem Kine.

Rusiji je Kina neophodan saveznik u antagonizmu s Amerikom i američkom Europom, no strateški je to smrtonosan zagrljaj, kao što je Trumpovoj viziji Amerike smrtonosno nasuprot sebe imati antagonizirano savezništvo Rusije i Kine, sa sigurnom i sve većom kineskom dominacijom.

Iako Europljani, pri čemu govorim primarno o "staroj demokratskoj" Europi, bez država transverzale Tri mora, i dalje nastoje, a naročito nakon Trumpove pobjede u Americi, igrati ulogu važnog partnera i sudionika toga preslagivanja, neumitno je već godinama unazad ta Europa gotovo beznačajna. Njen značaj više nikako ne može biti značaj relevantnog subjekta. Jedino može funkcionirati i opstati kao mlađi prilično desubjektivizirani partner, i to isključivo novom sjevernom civilizacijskom partnerstvu Rusije i Amerike. Bez toga nikakve Europe nema, a potrošila ju je "demokratska" Amerika i njeni sateliti u Europi.

Upravo ostaci te Europe danas, umjesto da slijede silovite promjene koje primarno Trump simbolizira, jer im je to jedina šansa za kakvo takvo zadržavanje civilizacijskih stečevina i opstanka, umjetno proizvedenom parazitskom i mediokritetskom oligarhijom pokušavaju zadržati pogubnu vlast nad svojim narodima, očajnički se uzdajući da će svrgnute a strahovito institucionalno jake strukture u Americi nadvladati Trumpizam i vratiti stvari na standardni kolosijek.

Problem zapadne Europe je baš u tome što je to smrtonosan kolosijek a zloćudna bolest je, s jedne strane već u njedrima, s druge strane u perspektivi, koju je neslavno i debilno objavila tragikomična hrvatska Europljanka Dubravka Šuica, usmjerenjem na Afriku, u kojoj samo na subsaharskom i sjevernom dijelu kontinenta preko stotinu milijuna ljudi u niskom startu čeka polazak prema Europi.

Jedinu perspektivu europskoj kršćanskoj ostavštini i civilizaciji može zato osigurati transverzala država između Baltika, Jadrana i Crnog mora, sa centralnom strateškom pozicijom Poljske.

Uz to, baš zbog neposrednog iskustva s ruskim imperijalnim projektom u formi Sovjetskog Saveza, te države i narodi mogu biti partneri Rusiji bez dugoročne bojazni o nekom internacionalističkom ili globalističkom "bratskom savezu". U žestokoj globalističko-ljevičarskoj haranzi protiv Orbana, mnogima je promakla njegova svojevremena izjava da Mađarska nema problema s Rusijom, jer su Rusi otjerani iz Mađarske, pa sad surađuju i razgovaraju na toj osnovi kao partneri, ne zanemarujući i ne zaboravljajući ta vremena, niti uzroke njihovog nastanka u dogovoru na Jalti. Pametni narodi i njihova rukovodstva zato nastoje imati na umu Jaltu i njene posljedice, nastojeći izbjeći da se o njima razgovara i dogovara bez njih. Pouka je da ni u jednoj epohi povijesti nisu za kasnije posljedice odgovorni sami Rusi, Turci, Francuzi, Englezi, Nijemci ili Amerikanci, uvijek su bar dvoje sudjelovali u stvaranju saveza s dugotrajnim posljedičnim učincima. Današnja europska oligarhija i nakon trogodišnjeg rata s Rusijom to ne shvaća, zato gubi i sigurno nestaje, čak i u slučaju da njihova američka subraća uspiju više od očekivanoga zagorčati život Trumpu i spriječiti, odnosno odgoditi svoj brzi nestanak. Hrvatski, slovački, mađarski, rumunjski, bugarski, srpski problem može biti isključivo i bezuvjetno svrstavanje na stranu gubitnika motivirano samoodržanjem i preživljavanjem kaste na vlasti. To je potpuna suprotnost liderstvu, a ovakva vremena traže lidere. Doba je liderstva ili propasti.

Lideri, odnosno državnici moraju moći brzo donositi odluke bez bojazni da će urušiti poredak kojemu su na čelu. Putin s tim nema nikakvih problema, nešto više od njega takvih problema ima kineski lider Xi Jinping zbog goleme partijske strukture i nužne raspodjele moći u vrhu partije, ali to je i dalje zanemarivo u odnosu na sustavne složenosti s kojima se suočava Trump, iako i on prema europskim državama i modelima odlučivanja u njima, ima praktično ravan put bez zapreka u odlučivanju.

Zbog tih modela upravljanja EU, a posljedično i države članice uz svoje labirinte i izgrađene beskrajne labirinte europske administracije, ne mogu nikako biti konkurentni u vremenu donošenja odluka, s tim ni igrati bitnu ulogu.

Trump u Americi od prvoga dana drugoga mandata nastoji pojednostavniti sustav upravljanja državom, što zbog efikasnijeg provođenja svojih politika, što zbog eliminacije troškova, odnosno parazitiranja na američkoj ekonomiji.

Iako dnevno na naslovnicama medija, naravno globalistički motiviranih i ustrojenih medija, možemo čitati kako je Musk izgubio 50 milijardi dolara, kako američka burza doživljava nezabilježene padove, kako Trump luduje s najavama carina i svakodnevnim promjenama "mišljenja" i odluka, što bi trebalo javnosti Trumpa i Muska predstaviti lakrdijašima i ljudima na koje se ne može osloniti u bilo kakvim projekcijama, pa se uz to plasiraju teze o "tajnom ruskom profiliranju Trumpa", koji je ocijenjen kao slabić podložan utjecajima i promjenama stavova, iza tih vijesti i javnih igara, iza toga Trumpovog javnog djelovanja se ipak po svemu sudeći krije najradikalniji zahvat u američku ekonomsku strukturu u zadnjih pedeset i više godina. Na to već ukazuju ozbiljni ekonomisti, koji u njegovim "burzovnim" cik-cak igrama vide namjeru razvlašćivanja špekulativnoga ekonomskog i u većini virtualnog poretka ovisnoga kao nikada u povijesti, čak usporedivo s najrigidnijim komunističkim intervencionizmom i planskom ekonomijom, o vlastima i državama, te uspostavljanja postavki realne ekonomije s realnim vrijednostima u SAD-u, a s tim nužno i u svijetu. Trump zna da parazitsku golemu hobotnicu, koju je označio "nerazumnim djelovanjem" ne može razbiti ukoliko joj ostavi model kapitalizma i ekonomije u kojoj je najmanje bitna proizvodnja vrijednosti, što onda države i narode nužno vodi u, s jedne strane unutarnje financijsko uništenje, s druge strane u globalnu invazivnost i stalno izazivanje kriza i nereda u svijetu. Problem takvih ekonomija i državnih poredaka je kad se s druge strane pojavi državna moć i poredak koji svoju invazivnost temelji na proizvodnji, ali i mogućnostima špekulativnog utjecaja, kao što se prema takvoj američkoj državi i ekonomiji, pojavila Kina.

Ta činjenica neizostavno vodi Ameriku u drugorazrednu poziciju, a svaka ne-prvorazredna pozicija za Ameriku je njena sigurna propast. Činjenica je da Musk niti je imao realnih četiristo milijardi dolara, niti je izgubio pedeset ili sto milijardi usponima ili padovima burzovne vrijednosti Tesle ili ostalih njegovih kompanija. To je fiktivni novac koji u realnom svijetu ne znači baš ništa Amerikancu. Amerikancu je realna vrijednost Teslin auto, pogon, proizvodnja i prodaja. To najčešće s licitacijama špekulanata i burzovnih mešetara nema veze. Iskustva rata u Ukrajini, to najjasnije svjedoče. Ruska vojna industrija ukupno prema burzovnim i špekulantskim mjerama vrijedi manje od oveće vojne industrije na Zapadu, ali u praktičnom vojnom i ratnom sudaru ruska industrija proizvodi neusporedivo više od cijeloga Zapada, a posljedice se vide na ukrajinskom ratištu, na kojemu od tisuća milijardi zapadne vrijednosti ne gine nitko, a iza ruskih "bezvrijednih" tenkova i granata ostaje pustoš i smrt.

Trump i njegovi najbliži suradnici imaju na stolu krvnu sliku svoje globalne konkurencije, imaju i neuralgične strateške točke, koje su siguran znak strateške premoći u narednom dugoročnom razdoblju, svakako neusporedivo dugoročnijem od četverogodišnjeg mandata. Baš svi potezi koje povlače ukazuju na namjeru državnika, a ne prolaznih političara ili birokrata, državnika koji svoj mandat namjerava povijesno ovjeriti kao svoju teško raskidivu ostavštinu. S druge strane to je i Putinova vodilja, a kineski kulturološki okvir sam po sebi podrazumijeva goleme vremenske distance jer je umjesto na ideologiji, kako se zbog modela vladanja općenito misli, uspostavljen i kodiran na višetisućljetnoj tradiciji kineske državnosti i carstva.

Gotovo je žalosno gledati nagli interes za Grenlandom u Europi, a tragikomično u Hrvatskoj, gdje primjerice Nova TV, izrazito globalistička medijska struktura, šalje nekog tipa s ekipom na Grenland, pa dnevno hrvatsku javnost šopaju "opasnim" Trumpom i "odlučnošću" pedesetak tisuća Grenlanđana, bez spomena o dubinskim pozadinskim igrama Kine prije svih u svemu tome, o čemu je jedini do sada pisao Johnny Pistacio, navodeći realni povod Trumpove usmjerenosti na Grenland, ali preko njega i na kompletan Arktik na kome Rusi godinama mirno uspostavljaju stratešku dominaciju.

Više puta sam u svojim emisijama tijekom globalnih kriza izazvanih ili potaknutih pandemijom i ratom u Ukrajini, a u kontekstu snažnih financijski lomova od početka 21. stoljeća razgovarao s pametnim ljudima, koji dubinski znaju razmišljati o uzrocima takvih golemih poremećaja. Jednom prilikom mi je pred kamerama Davor Štern, razgovarajući o nestabilnosti energetskih tijekova rekao da je uvod u te nestabilnosti datiran neposredno nakon 1970. godine, kad su umjesto realne tržišne kategorizacije energenata, nafte u prvom planu, stvar u svoje ruke preuzeli burzovni mešetari, koji su umjetno izazvanim poremećajima sve snažnije utjecali na ekonomije i države svijeta u neprekinutom natjecanju, pa i ratu za dominaciju, uz napomenu da je upravo to prijelomna točka suvremene globalne ekonomije, koja usmjerava procese u sve ozbiljnije i sve opasnije zanemarivanje i potiskivanje stvarnih vrijednosti u drugi plan pred virtualnom, prije svega financijskom ekonomijom u kojoj su monetarne politike često gubile realni dodir s materijalnim vrijednostima i potencijalima industrija. Tome je silno pogodovao ubrzani razvoj komunikacijske tehnologije i infrastrukture, koja je umjesto potpore ekonomiji realnih vrijednosti sve više, do isključivo, postajala nositelj i instrument financijskih preslagivanja i ulaska u sfere globalne financijske uvjetovanosti opstanka čitavih naroda. U takvim okolnostima je moguće tiskanjem novca i umjetnim privremenim održavanjem ekonomija stvarati dojam, pa i ostvariti korist iscrpljivanjem slabijih takmaca u globalnom poretku, međutim, krize kao što je rat Rusije i Zapada u Ukrajini, nužno dovedu odnose na realan teren i stvarnu prevagu onome tko ima proizvodnju i resurse u odnosu na onoga tko je utjecaj temeljio na virtualnim vrijednostima bez realnoga uporišta.

Zato Zapad ovakav kakav jest ne može slomiti Rusiju, niti ju pobijediti u Ukrajini. Taj rat je ogledni udžbenički ekonomski poučak prije svega, tek onda svaki drugi.

Trump to zna.

Biden nije imao pravo znati, jer je bio maskota lažne, parazitske i nestvaralačke strukture, koja se nikako nije mogla održavati u Americi bez izazivanja svjetskih kriza i koja je na tim krizama opstajala i širila svoju taktičku prevlast, nužno dovodeći i Ameriku i srodni joj satelitski europski poredak u loš strateški položaj. Razlika između Amerike i Europe je golema. Amerika se doslovno sama može vratiti na polazne konkurentske pozicije, jer ima baš sve resurse za samodostatnost, ima teritorij, zemna bogatstva, ljudski potencijal i moć monetarnom politikom i carinama, ključnim državnim alatima utjecati na cijeli svijet. Europa nema ni izbliza takve resurse, a uz to umjesto države ima parazitsku paradržavu osmišljenu za kontrolu primarno svojih naroda i po idejnoj matrici američke oligarhije, koju sad Trump sasijeca spašavajući Ameriku.

Kako se realno vidi razlika u stvarnoj umjesto virtualne ili špekulantske moći, mogao bi poslužiti zamišljeni primjer u ukrajinsko-ruskom ratu. S jedne strane nad ratištem u zrakoplovu leti Leyenica, ukrajinski saveznik i baca nad ratištem goleme pakete svježe otisnutih eura, s druge strane Putin svojima izbacuje tenkove, topove i granate. Epilog je vidljiv svima, jedino ne današnjoj europskoj birokraciji, koja nema izbora izuzev se odreći pozicija, što nikako ne može dragovoljno, pa srlja u nastavak mahanja eurima za koje će sve manje moći kupiti vodeći svoje narode u tešku neizvjesnost. Pokušaji Pariza i Londona da okupljanjem država Europe pronađu nekakvo "europsko" rješenje za Ukrajinu i europsku sigurnost, pri čemu nije nimalo slučajno selektivno pozivanje sugovornika, gdje EU administracija služi kao ukras i još uvijek potencijalno koristan instrument, jasno ukazuju na postojanje svijesti u njihovim oligarhijama o priličnom glibu u koji su se zavalili računajući na dugovječnost američkih ljevičarskih globalista, ali i svijesti o stvarnoj nemoći EU u preslagivanju svjetske moći, što ih prisiljava na traženje paralelnog pravca za svrstavanje na pobjedničku stranu, istovremeno huškajući ostatak Europe pod krinkom eurounijskih planova i politika na nastavak pogubnog puta, koji potpuno sigurno lomi njemačku kralježnicu, s njom i svakoga tko je ekonomski, pogotovo politički usmjeren na Njemačku, zadnji tvrdokorni bastion svrgnutog američkog poretka u Europi. Trump je odlučio izvući Ameriku iz toga pogubnog i gubitničkog plesa, koji je mogao završiti samo, ili propašću Zapada kakav je nekada davno bio i na temelju čega je izrastao u predvodnika civilizacije, ili vezano s tim potpunim uništenjem svijeta.

To zna Trump, to zna i Putin.

Usprkos ljevičarskom ustrajavanju na filozofiji hladnog rata s krvavim zidom u Ukrajini, usprkos dnevnoj produkciji Putinovih osvajačkih planova, usprkos namjernom desetljetnom održavanju i povremenom aktiviranju neuralgičnih i zapaljivih zona kao što je Balkan, primarno Bosna i Hercegovina, gdje se baš sad aktiviraju odavno zapakirani i poticani politički gejziri, ne više vulkani, s korištenjem Srba kao babaroge, s medijskim bildanjem ugroza, straha, opasnosti i posljedičnim zbijanjem redova oko pripadajućih politika u Hrvatskoj i Srbiji, procesi izazvani Trumpovim dolaskom na čelo Amerike su realno teško zaustavljivi.

U tim procesima se više neće moći tipovati na davno proizvedeni strah i opasnost od Rusa, jer u Americi je na vlast došla administracija i državnik koji znaju da je vrijeme ozbiljnog, u nekim elementima egzistencijalnog partnerstva s Rusijom.

Tu, preko sedamdeset godina stvaranu mentalnu barijeru, neće biti lako slomiti u Americi, a da bi to uspio, Trump mora dobiti unutarnju bitku za državu, apsolutno najtežu i najpresudniju bitku današnjice. Za to mu trebaju dokazi i potvrde globalne moći, pa sam prilično siguran da mu Putin u tome neće otežavati, ponajprije zato što u perspektivi od pedesetak godina, bez Amerike, Rusija nesumnjivo postaje običan sekundant, slabi i desubjektivizirani instrument Kine. Jedino partnerstvo Amerike i Rusije i fizički, i ekonomski, i politički može povezati europsku obalu Atlantika i Ameriku neprekinutim kopnenim putem, s lako prelaznim Beringovim tjesnacem sa svim zemnim i ljudskim potencijalima više nego dovoljnim za prevlast u svijetu i sigurnom pozicijom za potpuno gospodarenje krajnjim sjeverom svijeta i potencijalima Arktika. Grenland je zbog toga bitan. Nema geopolitike ni razvoja bez zemlje, bez zemlje ni trajnije prevlasti na morima, a ovdje se radi o desetinama milijuna četvornih km kopna u Rusiji i na Sjeveru.

U taj kontekst iz strateške perspektive, karakteristične za državnike, zvali ih diktatorima, carevima ili kako kome drago, nasuprot karijerno mediokritetske političke perspektive praktično kompletnog europskog establišmenta treba smjestiti aktualne, posebno neposredne događaje.

Nitko nikada rat nije dobio na špekulativoj ekonomiji i bez snažne proizvodnje. Amerika i Sovjetski Savez su presudili Hitleru i Japanu upravo ratnom ekonomijom i resursima. Zato ova Europa nikako ne može ostvariti obećanja Ukrajini, čak ni uz Američku pomoć, koja izlaže Ameriku riziku gubitka globalne prevlasti.

Europi je jedini izlaz, pri čemu ne govorim o Britaniji, koja će se uvaliti bar kao sporedni partner opet u pobjednički vlak, za što u specifičnim okolnostima, ali sve manje ima izgleda i Francuska, koju je niz mediokriteta na čelu države srozao na najniže grane u povijesti, pristajanje na redefiniciju baš svega, od ekonomije do društvenih vrijednosti i svakako izbjegavanje neprijateljstva, i s Trumpom i s Rusijom. Cijena za to je previsoka za postojeću oligarhiju.

Odlazak ili nestanak.

A to je izuzetno teško očekivati.

Ekonomist Novotni ispravno ukazuje na jedini održivi ekonomski pravac - izlaz većine europskih zemalja, na opredjeljenje skupom proizvodu i skupom radu. Ovakva Europa s golemim troškovima države, s vrlo visokim standardom života svojih stanovnika i skupom radnom snagom, s vrlo ograničenim resursima, svakako jedino može i opstati sa specifičnim proizvodnjama i visokom vrijednošću svojih proizvoda i usluga. Da bi mogla konkurirati Kini i SAD-u čak i s tako visokim tehnološkim i kvalifikacijskim vrijednostima svoga rada, mora se odreći nevjerojatno složenog i nefunkcionalnog modela državnih poredaka, iznimno visokih socijalnih stečevina, a da bi za to imala šansi, mora imati jeftinije i dostupnije energente, resurse i tržišta koja mogu platiti njene proizvode i usluge. I mora imati državnike koji su u stanju provesti bolne i duboke strukturne promjene na svim područjima. Pokušaj uvoza jeftine radne snage, koji se pretvorio u pokret milijuna većinom nekvalificiranih i posve neprilagodljivih ljudi na europske socijalne programe i prijeti katastrofom nesagledivih razmjera, više ukazuje na bitno drugačiji pravac ekonomskog usmjerenja od ovoga koji naglašava Novotni. Taj pravac je osuđen na propast.

Europi s vizijom globalističkih mediokriteta koji ju vode prijeti savez sa Sjevernom i Subsaharskom Afrikom, zamjena stanovništva i patronat Turske, koja pametnim politikama razvija svoje carske ambicije u prostoru između Amerike i Rusije.

Pitate se, što je u toj perspektivi s Hrvatskom i Balkanom?

O tome u narednom tekstu, iako se iz ovoga prilično sigurno može naslutiti.