Je li uvredljivo biti Srbin i peder u Hrvatskoj?
Produkcija ugroženosti i ultimativno inzistiranje na različitostima kao vrhovnom društvenom idealu je odavno postala instrumentarij vladanja Hrvatskom, što je u potpunosti zamjenski ili na nove okolnosti prilagođeni model komunističke avangarde i prisilnog zajedništva primjenjivan do 1990. godine. Nakon što je model prisile na avangardnost jedne političke partije i hijerarhijski centralizirane strukture s neupitnim dogmama i njihovim tumačima postao neprimjenjiv, a tenkovi i policija više ne mogu biti argumenti društvenoga arbitriranja, umjesto zajedništva, jedinstva i avangarde jedne partije, u uvjetima višestranačkog poretka i kakvih-takvih demokratskih pravila, silovito se počelo inzistirati na proizvodnji svekolikih manjina oko izmišljenih vrijednosti i besmislenih prava, pa zatim na njihovoj trajnoj ugroženosti kako bi nositelji zaštite manjina i različitosti imali svrhu postojanja, a sve kako bi se zadržala vlast manjinskih interesa i grupacija nad većinom naroda usprkos demokratskom poretku, a legitimnost političke volje nacije zamijenila nametnutom neupitnošću i prihvatljvošću manjinskih prava i interesa. Iako se u tim novim revolucionarnim globalističko-ljevičarskim krugovima demokracija i izmišljene demokratske vrijednosti proglašavaju vrhunskim ciljem postojanja društava i država, vodi se računa o tome da iznad demokracije, koja još uvijek podrazumijeva višestranačke izbore i slobodno odlučivanje ljudi, postoje proglašene dogme pred kojima i demokracija, kao niži oblik vrijednosti mora ustuknuti. Da ne bi sami poredak tako uspostavljenih vrijednosti isključivao jedno drugo i bio po definiciji kontroverzan običnome razumu, slobodna volja ljudi i pravo izbora s jedne strane, te s druge strane uspostavljene dogme o kojima se ne odlučuje i koje jesu sveti gral samoga pojma tako proglašene slobode, proglašene su jedinstvenim – demokratskim vrijednostima, a svaki pokušaj eventualnog propitkivanja tako uspostavljene sinteze se proglašava fašizmom, u rasponu od ekstremizma, preko šovinizma, rasizma, do terorizma. U Hrvatskoj taj svjetski trend pogotovo ima plodno tlo, a posebno su ga prigrlile strukture bivšega režima, tzv. avangardisti, shvaćajući da imaju pred sobom savršen stroj manipulacije i prevare, puno ubitačniji od tenkova i samoupravnog socijalizma s ljudskim likom.
Umjesto avangardnog jedinstva, prešlo se na različitosti, demokratske vrijednosti, ljudska i manjinska prava kao vrhunski ideal. Pa se, nakon odbacivanja jednopartijskog sustava kao komprimitiranog modela, prišlo oktroiranoj demokraciji i invalidnom javnom dijalogu s nametnutim modelima političke i javne korektnosti iznad koje negdje na nevidljivom prijestolju sjedi duh demokratskih vrijednosti, manjinskih i ljudskih prava i fenomen različitosti. I arbitriraju o prihvatljivoj slobodi.
Tome svjedočimo svaki dan, tome svjedočimo desetljećima, tome smo svjedočili u jeku bitke za goli opstanak hrvatskog naroda devedesetih godina prošlog stoljeća, a na to, na tu ciničnu, izopačenu i izrazito opasnu doktrinu upravljanja zemljom i održavanja raspodjele i pozicija moći nemamo ni blizu odgovora.
Nakon neupitnosti avangarde radničke klase, koja je nastala na programskoj ideji esencijalne ugroženosti radnika, imamo neupitnost manjinskih prava i paradigme različitosti kao dogmi, koje se ne smiju preispitivati. Ateisti će mi na to prigovoriti izvlačeći sintagmu „nepogrješivosti Pape“, dogomom koja vrijedi u Katoličkoj crkvi. No, potpuno pogrešno. Bez obzira kako tko tumačio pojam „nepogrješivosti Pape“ u tumačenju vjerskih doktrina, znao o čemu se radi ili ne, osnovna je razlika u tome što nepogrješivost Pape katolici prihvaćaju dragovoljno i s vjerom u snagu, moć i dobrotu Duha Svetoga čiji je Papa namjesnik u Crkvi i na zemlji Isusovom božanskom voljom i zalogom, dok se nepogrešivost avangarde radničke klase nametala strijeljanjima, klanjima, a održavala tenkovima i brutalnim nasiljem. S druge strane, Papina nepogrješivost kao Crkvena dogma počiva na odreknuću Crkve od arbitriranja ovozemaljskim pitanjima i modelima državnoga djelovanja, pri čemu je model potpuno definiran uvjerenjem da je Bog čovjeku prilikom stvaranja dao potpunu slobodu izbora bez ovozemaljskih posljedica, dok je nepogrješivost avangarde bila zapriječena – gubitkom slobode i života. Danas se proglašene dogme sintetizirane u demokratske vrijednosti brane sustavnim isključivanjem „nevjernika“ iz javnoga prostora, iz znanstvenih kružoka i publikacija, iz političkog natjecanja, a nerijetko i iz socijalnoga okruženja primjenjujući zastrašujuće metode eliminacije, kombinirane formalne moći i javnoga sramoćenja.
Između svega ostaloga, zato je to neusporedivo.
Emisija Nu2 HTV-a bi u normalnim okolnostima morala biti, kao i cjelokupni program te nacionalne televizije, mehanizam odgovora na tako zloćudne trendove i izazove, odnosno stvaranja javnih i društvenih pretpostavki za formiranje političke kulture i potencijala odgovora na tu sve opasniju prevaru, ponajprije zato jer je samostalna hrvatska država, izborena voljom i u ime volje i težnji hrvatskog naroda, kome i po ovakvom katastrofalnom Ustavu pripada sva vlast u državi, autentični vlasnik te televizije, čijom voljom ta televizija postoji, funkcionira i čije nacionalne ciljeve mora ostvarivati. HRT se s ljevičarskih stajališta proglašava javnom televizijom od javnoga interesa, pri čemu se sadržaj javnosti i javnoga interesa svodi na autonomne sindikalne interese tamošnjih novinara, koji militantno zagovaraju pravo na potpunu slobodu izbora za sebe, te obavezu države i nacije plaćati izvan i izuzeto od bilo kakve mjerljivosti i konkurencije to njihovo pravo. Pa ispada da je hrvatski narod, koga bi trebala predstavljati njegova uspostavljena država smisao utemeljenja HRT-a vidio i pronašao u tome da Aleksandar Stanković, ranije Hrvoje Zovko, zatim Maja Sever, Katarina Periša Čakarun i gomila sličnih imaju što raditi i ispunjavati svoje vizije slobode.
Stvari s tom televizijom i njenim pretežitim programskim djelovanjem su odavno poprimile krajnje devijantnu dimenziju i postale, s jedne strane karikatura istinske slobode, s druge strane, militantni model i instrument u rukama opasnih globalističko-ljevičarskih procesa kojima je u temelju produkcija ugroženosti, proizvodnja manjina i prava, te zaštita tih izmišljenih grupa i prava od – nekoga.
I na žalost najvjerniji preslik sadržaja aktualne hrvatske državnosti i države.
Nepotrebno je uopće govoriti – od koga se štite te „ugrožene skupine i vrijednosti“, u državi i društvu s većinskim hrvatskim narodom, jer, polaziti od toga da netko treći ugrožava manjine, građane i ljudska prava, te različitosti bi bilo idiotski, čak i prema standardima nevjerojatne logike tih protagonista. Logike straha i obrane od ispunjenja molitvi ljudi Bogu koji ne postoji! Ne govorim o već metastaziranoj devijantnosti samo s tom emisijom i s tim uredničkim konceptom, nego i s velikom većinom informativnog programa, koji realno ima najsnažniji utjecaj na stvaranje javne klime u zemlji i javnih pretpostavki za formiranje društvenih, zatim državnih obrazaca i zakonitosti. U konačnici, za stvaranje takvoga utjecaja država posredno, svojim zakonima, godišnje ulaže i daje na raspolaganje kreatorima televizijskog programa HTV-a preko 250 milijuna eura.
Nazad par dana na toj televiziji i u toj emisiji je gostovala umjetnica, koja je izjavila da je u današnjoj Hrvatskoj uvredljivo biti Srbin ili lezbijka. S obzirom da se radi o jedinstvenoj mainstream televiziji i emisiji s posebnim državnim i nacionalnim statusom, i formalno, a i utjecajem na hrvatsku javnost, bilo bi očekivano da pojam umjetnik ili umjetnica uz osobu koju se poziva u takvu emisiji, ima stvarno značenje i prepoznatljivost.
No, javnost je suočena s novim, Boga pitaj kojim po redu tijekom zadnjih desetljeća, perverznim performansom običnih neukih propagandističkih aktera, koji baš ničim kompetitivnim bez da trepnu okom izlažu Hrvatsku krajnjim izopačenostima predstavljajući svoje izopačene stavove i teze vrlinama.
Ni jedne ozbiljne reakcije nisam vidio na tu nevjerojatnu klevetu Srba i homoseksualaca, a posredno i hrvatskog naroda u cjelini. To je javno izgovoren stav o potpuno izopačenim vrijednostima u hrvatskom društvu, pri čemu se u ovome slučaju koristila totalna zamjena teza, pa se kompromitiranima i posramljenima zbog dokazivih nastranosti, nedjela i na tome izgrađenih prilično politički marginalnih stereotipa nastojalo etiketirati ljude po etničkoj ili spolnoj preferenciji, zatim hrvatski narod kao subjektivitet i temelj države, a promovirati uzoritim izopačenost s koje se upravo to pokušavalo.
Koliko osobne frustracije i svojevrsna dezorijentacija ljudi mogu postati instrumenti i primjeri promicanja izopačenosti u društvenim odnosima svjedočimo svaki dan, htjeli ne htjeli. To je svakodnevnica s manjim ili većim refleksijama na okruženje, ovisno o dometu tih frustracija i pozornici s koje se emitiraju, od slučajnog susreta u liftu, pred zgradom, na tržnici ili u kafani, pa kao i većina svakodnevnih stvari i događaja mogu samo kumulativno izazvati ozbiljniju pozornost i biti povod za analizu, ali rijetko kad posebno.
Nije međutim svakodnevnica, niti je normalno, ni prihvatljivo da se od takvih stanja i osobnosti pokušava napraviti društveni uzor ili bar pravilo, kako je to s nekakvom umjetnicom pokušao uraditi Stanković u emisiji HTV-a.
Uz nevjerojatne nebuloze, koje je izgovorila "umjetnica", čiji se „umjetnički profil" očito jedino prepoznaje po njenom performansu pod egzotičnim nazivom "Tiha misa" kojim izražava svojevrstan prosvjed protiv katoličke molitve na trgovima u Hrvatskoj, i kojim se vrlo izgledno kandidirala za sat vremena TV propovjedi kod Stankovića i na HTV-u, uočljiv je njen stav, valjda onda i "mišljenje" da je danas u Hrvatskoj "uvredljivo biti Srbin ili lezbijka".
Napominje uz to "umjetnica" pred Stankovićem, očaranim takvom umjetničkom ingenioznošću, da ona nije ni "Srpkinja ni lezbijka".
Valjda da još pojača dojam o svom umjetničko-humanističkom i progresivističkom senzibilitetu, s tim i dojam o svojoj objektivnosti s neskrivenom tendencijom da se takva „objektivnost“ ponudi kao opći stav, neupitnost i društveno stanje.
Iz svega izgovorenog tijekom cijeloga razgovora vidljivo je da je "umjetnica" cijeli život razvijala osjećaj ugroženosti, da se priključivala skupinama i društvenim krugovima, koji su od ugroženosti nastojali napraviti, prvo utočište pred zločestim okruženjem, drugo, od takvog utočišta onda stvoriti paradigmu prihvatljivu svima ili bar većini u društvu.
„Umjetnica“ obavještava hrvatsku javnost da je odrasla uz majku (dakle bez oca jer ne bi valjda isticala samo majku uz živoga i prisutnoga oca), njena škola je bila podcijenjena, zatim ministarstvo kulture i država nemaju, a trebali bi imati senzibiliteta za njen umjetnički izraz i produkciju, a uz to ističe da je od tinejdžerskih dana pripadala mladeži SDP-a vođena željom za društvenom solidarnošću, jednakošću i pravdom, da joj prosvjed na Trgu po održanoj „misi" 200 eura plaća zaklada „Solidarna", koju su utemeljile antifašističko-globalističke i izrazito anti-teističke ljevičarske udruge. Pa ističe da nije ni sociologinja, ni psihologinja, pa nastavlja upravo s tih stajališta objašnjavati odnose u Hrvatskoj i iznositi kategoričke stavove, među kojima je i stav da je „biti Srbin i lezbijka uvredljivo“.
S obzirom da Aleksandar Stanković nije vijest u Hrvatskoj, niti je njegov novinarski, pa i intelektualni potencijal nepoznanica ili fenomen, koji treba objašnjavati da ne znam što napravi, ostaje ljudima jedino se pitati - može li se i koliko još perverznije na takvoj pozornici pokušavati podcjenjivati ljude u Hrvatskoj. Namjerno i s razlogom ističem sintagmu "ljude u Hrvatskoj", a ne Hrvate, zbog "umjetničinog" navoda da je "uvredljivo biti Srbin ili lezbijka", iako bi bilo posve primjereno i točno ljude u Hrvatskoj nazvati Hrvatima. Jer, i Srbi i lezbijke u Hrvatskoj su - hrvatski ljudi. Bar se nisu do sada, usprkos pokušajima ovakvih „umjetnika“ i sličnih profesionalnih zagovaratelja i zaštitnika od većinskoga naroda, koji ih nastoje isključivo svoditi pod Srbe i lezbijke, do sada odricali biti obični i integralni ljudi, pripadnici hrvatskog naroda i društva. Konačno, ako i kad već pripadnici umjetničinog socijalnog, aktivističkog i političkog miljea s pripadajućim „korektnim i progresivnim novinarima“ kao Stanković inzistiraju na pojmu građanin, te na državnom građanskom konceptu slijedom toga, nije li tragikomično označavati bilo koga Srbinom ili lezbijkom, na tome graditi i izricati javne političke, socijalne i politološke stavove, postavljati teze o očitoj kolektivnoj ugroženosti „Srba i lezbijki“. Zar ne bi u javnom, kulturološkom, socijalnom i političkom prostoru dosljedno građanskoj paradigmi moralo biti isključivog razgovora o građanskim i pojedinačnim slučajevima, ponajprije zato što je pojam „građanski“ negacija kolektivnoga identiteta i isključivo individualistički pristup osnovama društvenog uređenja i funkcioniranja i, konačno, zar nije izrazito šovinistički, rasistički i eliminacijski bilo kojega „građanina“ svoditi samo na pojam i sadržaj identitetske oznake Srbin ili peder? Više sam puta u javnim i internim raspravama s iskrenim čuđenjem postavljao pitanje u kontekstu stalnih rasprava o Pupovcu i njegovoj ulozi u hrvatskoj politici, razmišlja li ikada taj Pupovac o tome da ga, usprkos tome što je čitav život profesor na sveučilištu i statusni intelektualac, za dvadeset godina nitko u Hrvatskoj neće pamtiti kao profesora i da će njegovo postojanje ostati svedeno samo na činjenicu da su ga rodili etnički Srbi i da se deklarirao Srbinom!? To što sam se i ja i milijuni Hrvata tijekom borbe za svoju slobodu, pod ugrozom upravo zato što smo Hrvati ponašali primarno kao Hrvati, i to što se danas tako moramo ponašati u javnom djelovanju, nije pitanje izbora između niza mogućnosti koje se ne isključuju, nego nametnutih okolnosti, prvo srpskom agresijom, zatim posrnućem nacionalne državnosti praktično svih državnih politika od 2000. godine do danas, sa snažnom tendencijom anacionalizacije države. Pupovčev politički izbor ni iz bliza nije bio jednak mome i pretežitom hrvatskom.
Pristajući na političko srpstvo s posebnim državnim, ustavnim i zakonskim statusom, Pupovac je sa svojim sljedbenicima izbio sve argumente iz ruku upravo ovoj „umjetnici“, uz napomenu da njoj i sličnima argumenti nisu bitni, niti su učeni za argumentirane rasprave, ali i osudio nezanemariv broj etničkih Srba u Hrvatskoj na latentnu političku suprotstavljenost većinskom narodu. Taj model je jedino moguće održavati proizvodnjom ugroženosti, sidreći se na događaje iz prošlosti, što upravo Pupovca i njegove političke sljedbenike i srpske organizacije u tom krugu teško kompromitira, koliko nevjerojatno agresivnim i neprijateljskim politikama, lažima i teškim klevetama protiv većinskog hrvatskog naroda tijekom cijeloga dvadesetoga stoljeća, i neusporedivo više agresijom, potporom i sudjelovanjem u srpskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine, čije relativiziranje i agresivni pokušaji prebacivanja odgovornosti i krivnje na hrvatski narod koji se branio pred TV kamerama svih svjetskih televizija, realno nanosi ljagu na pripadnike srpske zajednice u Hrvatskoj koje s tim obilježava upravo Pupovac kompromitirajući njihov društveni status. Pristajući i zahtijevajući isključivo srpsko političko pravo u okviru hrvatskog državnog i političkog poretka, nositelji takve srpske politike preuzimaju na Srbe teški i neupitni krimen zla, koji je u srpsko ime napravila srpska država, a i dalje čini srpska državna politika nizom sustavnih incidenata neprijateljske naravi. U takvim okolnostima se ne može govoriti o neutemeljenoj „uvredljivosti pojma Srbin“, jer, onaj tko se isključivo tako deklarira, tako djeluje i takav državni status s takvih političkih pozicija zahtijeva promovirajući to kao doktrinu, nužno sam sebe podvrće -moralnoj upitnosti te u puno slučajeva sramoti. Pokušavati za takvo stanje optuživati hrvatski većinski narod, i to s pozicija građanske paradigme – tragikomično je, bolesno i opasno, a lijepiti etiketu sramote svim hrvatskim državljanima srpskog etničkog podrijetla je teška kleveta i čisti šovinizam. Upravo to je napravila „umjetnica“, ali upravo na tome i tako funkcionira Pupovčevo političko srpstvo, te ljevičarski aktivizam i politika po pitanju tzv. manjinskih prava. To se najbolje moglo vidjeti ovih dana u raspravama o „ugrožavanju“ srpskih prava, zbog toga što jedna politička stranka ne želi s drugom strankom, u ovome slučaju srpskom strankom u Hrvatskoj, surađivati u vlasti. Svodeći pojam srpstva u Hrvatskoj pod okvire političke stranke, koja usprkos tome što ima poseban ustavno zajamčeni status, a pogotovo zbog toga, Pupovac, ali i kreatori državno-političkog poretka kakav zagovaraju „moderni suverenisti“, „politčki europejci“ i „umjetnice“ nastoje promovirati dogmu srpske političke neupitnosti u Hrvatskoj, istovremeno oduzimajući pravo ostalim političkim strankama i cjelokupnom hrvatskom narodu na neprihvaćanje takvoga političkog partnera. To je toliko izokrenuta teza, toliko izopačeno stajalište i paradigma, da su čak i neki elementi otvorene komunističke diktature imali više senzibiliteta za izbjegavanje karikaturalnosti. Na taj način se javno, ali i sustavno, oduzima pravo na izvorno etničko srpstvo tisućama Srba u Hrvatskoj, među njima nebrojenim vrhunskim intelektualcima, javnim djelatnicima i političarima, koji svoja politička, socijalna, državna i etnička prava bez ikakvih problema ostvaruju u Hrvatskoj, posve jednako kao i pripadnici većinskoga naroda.
Posve je očito da "umjetnica" iznosi teške klevete na ljude, koji su i Srbi, te na ljude koji su i homoseksualci, jer sumnjam da pod pojmom lezbijka nije mislila na sve pedere.
Stanković, lumen kakav je, to ne kuži, a to ne kuži ni rukovodstvo njegovog programskog odjela, očito uvjereni da je polazište "ugroženosti" dovoljno za opravdati doslovno svaku perverziju, te uvjereni da među gledateljima nema ljudi koji bi mogli razmišljati o onome što čuju i vide na HTV-u i postavljati razborita pitanja. Ne isključujem ni vjerojatnost, istina na temelju svega viđenoga tijekom zadnjih dvadesetak godina, zanemarivo mala, da Stanković to kuži, ali da je u tom slučaju toliko nastran - ne vjerujem. Radi se o pripadnosti paradigmi i dogmama koje se ne smiju preispitivati, a takve to obilježava i posve ograničava.
Jer, kad je "umjetnica" iznosila "mišljenje" o bešćutnosti države, koja ne vidi važnost njene umjetničke produkcije, pa je zato prinuđena kao žrtva te bešćutnosti i nedostatka društvenog i većinskog senzibiliteta uz "umjetnost" raditi i reklame kako bi mogla živjeti, čovjeku se nužno nameće zaključak da se baš svatko u Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu s punim pravom može proglasiti ugroženim. Zar nije ugrožen čovjek koji igra nogomet pa ne uspije ostvariti od svoga umijeća sve što poželi, zar nije ugrožen političar koji ne uspije ostvariti izbornu pobjedu, zar nije ugrožen obućar koji pravi cipele i svojski to radi, ali nitko mu ih ne kupuje, zar ima čovjeka koji ne želi više od onoga što ostvari u životu i ostvaruje svaki dan, ili, koliko ljudi u svijetu intimno misli da ne zavrijeđuju ono što imaju i da ne zavrijeđuju više od toga uspoređujući se s drugima, neovisno kako i koliko pravedna i prihvatljiva bila pravila po kojima se ljudi natječu u ostvarivanju svojih interesa i postizanju ciljeva? Po "mišljenju umjetnice", a očito i Stankovića - morali bi biti svi ugroženi, jedino se bojim dopuštaju li oni iz pozicija s kojih javno zagovaraju i ističu svoje stavove, svima jednako pravo na ugroženost, solidarnost, jednakost i u konačnici na ljudskost. To ističem radi „umjetničine“ motivacije suprotstaviti se moliteljima na Trgu, te njenoga javno izgovorenoga krajnje negativnog stava o njihovim namjerama i željama, koje baš nikome ni ne pokušavaju nametnuti, pogotovo ne s programske pozornice HTV-a s kojega ona govori hrvatskoj javnosti. Oni se mole Bogu, u koga golema većina pripadnika organizacija koje financiraju njenu „Tihu misu“ ne vjeruju, pa je utoliko njen strah i strah prosvjednika protiv te molitve i javnoga djelovanja „molitelja“ besmisleniji, prosvjedi nepotrebniji i blesaviji, a njihova društvena uloga – potpuno nepotrebna. Zašto bi se netko bojao molitve ljudi i poduzimao konkretne korake od kojih očekuje društvenu satisfakciju i materijalnu korist protiv te molitve i čina tih ljudi, koji se mole Bogu koga nema, a ne pokušavaju se moliti državi, Plenkoviću, Milanoviću, Hrvatskoj vojsci, USKOK-u, Vrhovnom ili Ustavnom sudu, niti Europskoj komisiji, dakle nikome tko ima moć i može kreirati i nametnuti društvena pravila, a pogotovo zašto bi nekome palo na pamet od toga straha i toga suprotstavljanja raditi društvenu paradigmu?
Nikakve opravdane i utemeljene logike u tome nema.
O čemu se tu onda radi?
I tu smo na samoj biti stvari.
Ako svaki osjećaj nastojimo proglasiti univerzalnim, onda je sve dopušteno, a kad je sve dopušteno, nemamo ljudsko društvo. Kad je sve dopušteno, granica društvenosti se spušta daleko ispod razine djelovanja zvjerinjeg čopora.
Zagovaraju li takvu društvenost Stanković i "umjetnička svećenica" iz "Tihe mise"?
Logički ispada da zagovaraju, ali, oni sebe vide onakvim kakvim se priželjkuju biti neovisno o tome što ljudi oko njih, velika većina ljudi misle o njima i njihovim socijalnim potencijalima. Oni sebe vide kao pripadnike – avangarde. Drugim riječima, oni se umjesto „nepostojećem Bogu“, kome se mole molitelji, obraćaju realnim nositeljima ovozemaljske moći, koristeći relevantnu komunikacijsku moć i nastoje postići društveno isključiv odnos prema ovim „budalama“ koji svoje želje i ciljeve, kakvi god bili i kakve god bile, nastoje postići zamolbama upućenima u prazno i – nikome. Dakle, umjetnica i struktura kojoj pripada otvoreno za sebe traži i očekuje pravo, solidarnost sa sobom i pravdu po svom kriteriju, koju osporava sa samoproglašenih pozicija onima, koji ničim ne može ugroziti bilo kakvu njenu želju, čak i onu najneopravdaniju i nehumaniju.
Zašto?
Genezu takvog stava i samoproglašenog prava valja potražiti u njenome razvoju, koji je istaknula u razgovoru, od toga da je odrasla s majkom, očito bez oca, preko podcijenjene škole, do nepriznate i nenagrađene „umjetnosti“.
To je polazište ugroženosti.
Ili žrtve.
Vratimo se s tih stajališta na tešku klevetu Srba i lezbijski.
Kome je i po čemu "uvredljivo biti Srbin ili lezbijka"?
Slijedom očitih frustracija zbog većinskog društvenog nepriznavanja umjetničine vrijednosti i njenih ambicija na temelju samoizbora i samoocjene, ona, a uz nju i Stanković, očito misli da Srbinu i Srbima koji su mislili da u Hrvatskoj oni moraju biti kriterij društvenosti samo zato što su Srbi, da im je zbog toga bio moralni imperativ napasti i potčiniti Hrvatsku i hrvatske ljude, koji se s tim kriterijem ne slažu, ili u ovom kontekstu koji u takvim Srbima nisu vidjeli univerzalni kriterij, pa su se tom srpskom pokušaju oduprli i odbacili ga kao neprihvatljivog, država i hrvatski narod trebaju osigurati kompenzaciju za taj njihov neuspjeh i prihvatiti činjenicu da su takvi Srbi ugroženi zbog neuspjelog ostvarivanja svojih nakaradnih ciljeva, a njihova namjera izložena ruglu. Jedini način da se izbjegne takvo stanje i osigura "Srbima" opća prihvatljivost, poštovanje, a ne uvredljiv odnos prema takvima je - ispuniti im želje.
Ovdje promotori tzv. manjinskih prava i svih oblika različitosti, pri čemu pod pojmom „manjinska prava“ ne mislim samo na prava etničkih manjina u društvu, zapravo upravo one koje zagovaraju postavljajući se u poziciju kreatora i zaštitnika „njihovih prava“, nudeći im izuzeće iz općih društvenih pravila i poseban ustavno-pravni i društveni status na temelju iskazane različitosti ili pripadnosti manjini, kakvoj god, duboko ljudski ponižavaju i desocijaliziraju čineći od njih obične objekte i instrumente svoga opstanka oduzimajući im pravo na cjelini ljudskih obilježja, a uz to duboko vrijeđaju i pripadnike cijeloga društva nužno ih proglašavajući i označavajući nehumanima i opasnima.
Na to Hrvatska nema ni približan odgovor, a divljaštvo na jednome dijelu desnoga spektra zapravo samo jača i daje opravdanje takvim nastojanjima i malignim procesima. Kako to riješiti?
Pameću.
I jasnim stavom da nikako ne smije biti smisao hrvatske države, niti njena uloga šopati potporom i novcima one koji ne znaju i neće ni pokušati svojim stvaralaštvom i znanjem u poštenoj konkurenciji slobodnih ljudi u društvu, ostvariti svoj status. Države su dužne brinuti za ljude koji nisu psihofizički u stanju sami osigurati pristojan civilizacijski status u društvu, a za primjenu takvih politika se oslanjaju na ovlaštene znanstvene institucije koje prosuđuju na znanstvenom principu takvo stanje čovjeka i daju mu potrebne dokumente na temelju kojih se može obratiti državi. U takvoj dijagnostici nema mjesta za Srbe i pedere, nema ni za Hrvate i heteroseksualce. Inzistirati na modelu Stankovićeve „umjetnice“ i pripadajuće metastazirane strukture, ne samo u Hrvatskoj, nije samo maligno i razorno za društvo, ponižavajuće je i klevetnički za ljude i skupine koje takvi „štite“, ali i za narod u čijem društvenom i državnom kontekstu djeluju. Jedan od primjera totalnog zastranjivanja hrvatskog državnog poretka, s višeznačnim opasnim porukama koje se mogu iščitati iz takvoga ustroja i koji daju legalitet djelovanju Stankovića i „umjetnice“ je i aktualni prijepor o izboru predsjednika Odbora za ljudska i manjinska prava u Hrvatskom saboru. Praksa koja je dobila status nepisanoga zakona ili pravila, da Odborom predsjedavaju isključivo pripadnici nacionalnih manjina je izravno priznanje da hrvatski narod i pripadnici većinskog naroda nisu u stanju, da nemaju socijalno-etičke reference binuti o državljanima Republike Hrvatske, te da su potencijalno zloćudni upravo zbog svoje pripadnosti većinskom narodu, što je neizravno prihvaćanje upravo velikosrpske klevetničke paradigme o nekoj vrsti urođene genocidnosti i civilizacijske sumnjivosti Hrvata. A praksa i namjera da upravo politički Srbin bude na čelu toga Odbora, dodatni je čin priznanja takve kvalifikacije hrvatskog naroda. To je logika koja uz sve ostalo osporava neposredno iskustvo obrane hrvatskog naroda i društva od srpske agresije, i svake druge agresivnosti kroz povijest, koja osporava isključivu uvjetovanost hrvatskog nacionalnog opstanka snagom i voljom pripadnika hrvatskog naroda, bez čije odlučnosti, snage i nadležnosti – nitko u Hrvatskoj ne može biti siguran.
Reći ćete na kraju, pa zar to nije jasno vodećim politikama i njihovim kreatorima u Hrvatskoj?
Jest.
Jasno im je, no ne bi mogli provoditi evoluirane politike avangarde i karikiranja državnosti karikaturalnom demokracijom, ne bi mogli vladati nad narodom umjesto služiti mu kao vlasniku državne vlasti, kad ne bi imali ovakve „probleme“, kad bi ove procese i njihove nositelje – stavili na mjesto koje im civilizacijski pripada. Upravo sve te nakaznosti služe ovakvom poretku.