Jonjić ante portas – u dva čina!
Dragi pratitelji i čitatelji, hvala vam što podržavate moj rad. Rasprave o državi možete pratiti besplatno, a možete, ako ste u mogućnosti, i financijski honorirati moje pisanje. Na ovom linku nalaze se upute kako to učiniti. Hvala vam!
MORH objavljuje informaciju o Milanovićevim letovima vojnim helikopterima. Istoga trenutka kreće masovno zgražanje zbog "privatizacije vojnih resursa", raskalašenosti vrhovnog zapovjednika, potiču se sve raspoložive medijske, mrežne i organizacijske snage na usmjeravanje interesa javnosti na "štetočinu".
Tajming je savršen za spašavanje "vojnika Butkovića", ali i "pukovnika" Plenkovića nakon izbijanja javnog interesa za Jadroliniju i njeno nevjerojatno poslovanje, nakon smrti trojice mornara.
No, to nije primarni cilj objave.
Pitate kako znam?
Vidjet ćete, a i vidjeli ste, samo što niste povezivali na prvi pogled nepovezane činjenice.
Nakon objave MORH-a, Plenković potpali vatru pred novinarima koji ga "slučajno" pitaju komentar, pa ne mogu nakon toga ne očekivati sličan ton od Anušića.
Dolazi do javnog, prvog velikog baraža Anušića i Milanovića, a nakon toga slijedi objava Glavnog stožera o broju letova.
Dramatična razlika, krajnje neugodna za Anušića.
Glavni stožer objavljuje da je Milanović oko 70 puta koristio vojni helikopter, nasuprot informacije MORH-a oko 340 korištenja.
Ljudi po definiciji imaju više povjerenja u vojni, nego u administrativni izvor, a razlika zbog hijerarhijske pozicije ministra Ivana Anušića predstavlja Anušića "jednim od Plenkovićevih" satelita za svađe s Milanovićem i gura ga u vatru javnog sukoba s Milanovićem.
Nakon kratke razmjene optužbi, Anušić konstatira da je nemoguće surađivati s Milanovićem i poručuje da je nuẓ̌no promijeniti Zakon o Oružanim snagama, kako bi se formalno prevenirali sukobi u budućnosti.
Ta Anušićeva poruka i zahtjev prije svega Plenkoviću, jer je on na čelu zakonodavne većine i dužan je sa svojom vodećom strankom u toj koaliciji otklanjati nedostatke, koji sprječavaju funkcioniranje države, je najlogičnija reakcija tijekom četverogodišnjeg sukoba Milanovića i Plenkovića, sukoba koji je uveliko nanio štetu funkcioniranju države, baš zbog loše ustavno-zakonske regulative i nekažnjivosti činjenja šteta.
Taj prijedlog je formalno razbjesnio Milanovića, a očekivano ga je odbio i Plenković, jer da je Plenkoviću primarni motiv sukobljavanja s Milanovićem briga o funkcioniranju države i njenom ugledu, da mu je istinski stalo spriječiti djelovanje "rusofila, štetočine, kršitelja ustava" ne bi čekao četiri godine Anušića i tako logičnu inicijativu. Davno bi sam to inicirao.
Ta Anušićeva inicijativa je potpuno ogolila i slijepcima stvarnu prirodu i funkciju "sukoba" Milanovića i Plenkovića.
No, Plenković je postigao što je želio.
Nakon serije ministara sukobljivača s Milanovićem, koji su godinama zabavljali javnost i odmjenjivali njega čineći ga istodobno "zaštitnikom" tih ministara od opasnog "štetočine", uspio je preko administracije MORH-a i uz očekivanu neminovnu lojalnost Anušića stranci, dovesti unaprijed svezanog i prilično razoružanog Anušića pod topove Milanoviću. Razoružanog zato što je Anušićevo jedino ubojito oružje zakonodavna većina od koje nije mogao očekivati potporu, jer je on za poredak, s tim primarno za Plenkovića, neusporedivo opasnija prijetnja od bilo koga, pogotovo od virtualne opasnosti, a u biti realnog partnera poretka - Milanovića. Razoružanog i zbog toga, jer Anušić nema gotovo nikakav utjecaj na medijski mainstream, koji je godinama premrežen i baždaren bezbrojnim utjecajima kao instrument toga poretka, pri čemu je Anušić i tom sustavu potencijalni problem.
Uz te činjenice valja istaknuti i potpuno pouzdanu informaciju iz najužih krugova oko Plenkovića, da je prema anketama koje je HDZ provodio, kako bi se Plenkovićevoj odluci o kandidatu stranke za predsjedničke izbore dalo pokriće pred rukovodstvom i članstvom, Anušić uvjerljivo najbolje stajao kao potencijalni kandidat.
Jasno je da je to bilo Plenkoviću uznemirujuće saznanje, s tim potpuno neprihvatljivo rješenje.
Kladio bih se da ni Anušić nije bio sretan bilo kakvom eventualnošću kandidature, pa je ignoriranje rezultata tih anketa bilo korisno i Plenkoviću i Anušiću.
I Milanoviću.
I trokutu Plenković - Vujnovac - Milanović.
Ali, nakon neugodnog broja preferencijalnih glasova na parlamentarnim izborima, nakon još neugodnije "ljubavi" američke veleposlanice prema Anušiću, nakon javno dostupne slike ministra obrane i vrhovnog zapovjednika kako normalno komuniciraju u raznim prigodama i na taj način šalju neželjenu javnu poruku da je moguće surađivati, što je i Milanovića i Plenkovića, a pogotovo Plenkovića, dovodilo u neugodnu javnu poziciju propitkivanja zašto se i sami tako ne ponašaju, pogotovo kad profesionalno moraju, bilo je očekivano izazivanje žestokog sukoba u kojemu zbog svega navedenog Anušić ne može ispasti pobjednikom u javnosti. Najviše što može postići u javnom sukobu s Milanovićem je ispasti drugi Banožić, što Plenković upornim izjednačavanjem Banožića i Anušića pokušava u svakoj prigodi, a Anušić je toga svjestan.
U takvim okolnostima smo nazad nekoliko dana mogli vidjeti još jedan neupitan prilog organske međuovisnosti Milanovića i Plenkovića.
Milanovićev intervju Dnevniku Nove TV.
Pogledajte pažljivo taj intervju.
Uz redovni, višegodišnji folklor prema Plenkoviću, koji ni jednome ni drugome odavno ne šteti, u koji spada i mrcvarenje ministra Habijana, nebitnome svakome, Milanović žestoko udara na Anušića, svodeći ga na Antunovac, njegovo selo pored Osijeka, ističući da je neobrazovan, da nije svijeta vidio, ali da ima ambicije – zamijeniti Plenkovića, pogotovo se osvrće na Anušićeve preferencijalne glasove na parlamentarnim izborima. I ponavlja – i sad on ima ambicije zamijeniti Plenkovića, dodajući onako usput kako je Anušić s njim ogovarao „kolege ministre“.
Hajdemo sad s mirom razmisliti!
Zašto bi Milanovića bilo briga tko ima ambicije zamijeniti Plenkovića, pa to dva puta ponavljati i naglašavati, zašto su mu bitni Anušićevi preferencijalni glasovi i što znači „usputna“ opaska o „ogovaranju kolega“ s njim!?
To su sve Plenkovićevi strahovi i problemi.
Nisu Milanovićevi.
Ogovaranje je dodatna podla kost stranačkim ljudima u stranci, kojih se ne boji Milanović, već Plenković.
Zašto taj cijeli intervju Milanović dizajnira da bi u više od pola sata razgovora ovo ispalo udarna točka!?
Pa nije to prvi put.
Pomaže kompanjonu Plenkoviću otkloniti zajedničke opasnosti kako bi se na miru mogli nastaviti – „boriti“. Tako mu je pomogao u svim krizama, od javnoga obraćanja naciji, zatim sazivanja izvanredne sjednice Sabora, pa presudno uoči parlamentarnih izbora svojom „kandidaturom“, kojom je natjerao sve u predviđene torove s rastvorenim vratima SDP-a pred Možemo, a HDZ-a i DP-a, Vujnovčevih beginluka, pred bilo kakvom eventualnosti s ionako paraliziranom desnicom.
Priča druga
Ljude zanima nastavak tragikomične političke priče s Mariom Radićem, na sreću ne mnoštvo, i srećom većinom iz zabave ili raspoloženja tipa znatiželje o sudbini nekog notornog lika iz devetstotog nastavka jeftine sapunice, pa se usput pita nekoliko preostalih ovisnika o toj seriji - što će uslijediti?
Kao, kreće Mario ponovo i odlučno iz početka.
Kaže - uz Boẓ̌ju pomoć.
Hm.
Vjerovati u Boga, a iskazivati sumnju i u mogućnost da bi to što Radić s pajdašima radi mogao i Bog pomoći, ostavlja zrno nepovjerenja u Božji naum, pri čemu valja naglasiti da je zrnce Božjega neusporedivo više i značajnije od svega ljudskoga u povijesti.
Pa sam naumio potražiti to zrnce iz svoje grešničke sumnjičave perspektive.
Potražiti čudesno zrnce u ovome što radi Radić već osam godina.
Gledajući njega, njegov politički, komunikacijski potencijal, ali sve više i profesionalni rukopis, gledajući profil njegovih najbližih suradnika i prve redove lica na osnovačkom skupu te nove stranke, nije trebalo ni govoriti, ni pisati, ni slušati, ni čitati programske namjere.
Ni ciljeve.
Posve je sigurno da je sav program moguće sažeti u jednu jedinu riječ - nered.
Ili prevara, ili cirkus, ili zabava, ili lakrdija.
Zavisi kako i tko gleda i što ga veseli.
Sad me možete tu dočekati onako iz logičke zasjede i presresti pitanjem - pa kakve veze Bog ima s tim?
Ima presudne.
Samo što u tom slučaju Bog očito ima na umu dio hrvatskog naroda, koga su u Njegovo ime godinama teško varali i zaluđivali Radić i ekipa izvršavajući skrivene, a krajnje realne i odavno vidljive zadaće gospodara stvarne moći, pa iako Bog može sve što hoće, ne želi oduzimati pravo izbora čovjeku, jer bi na taj način osporio svoju izvornu volju i nakanu stvaranja, nego mu prepušta slobodan tijek okolnosti, kako bi i iz najtvrđe zatvorenih umova izbila klica razuma i ljudi shvatili sami s kim i s čim imaju posla.
Radić i bujičari zato na neki čudan i ljudskom umu neshvatljiv način sudjeluju u Božjem naumu.
Kao suprotnost svemu Božjemu.
Takva Božja nakana je najčešće napast za tipove, koji se pozivaju na Njega na putu, koji im na prvi pogled donosi uspjeh, iako ih potiče na nastavak takvog puta i sve radikalniji otklon od svega Božjega čime ih hod iz takvog uspjeha u uspjeh vodi u propast i sramotu, ali baš prepuštanje takvima, u ovom slučaju Radiću i njegovim "vjernicima" prava na izbor puta, Bog u konačnici i njima pomaže da jednom dođu na početak.
I krenu ponovo.
Iz ljudske perspektive je teško zamisliti Radića, Bujanca, Peternela, Hasanbegovića i njegov cirkuski i nepostojeći "Blok", zatim čitav niz ljudi oko njih, koji usprkos svemu što znaju nastoje uz njih zakoračiti tim putem i manirom Zekanovića u jednoj prilici kad je zgroženom kolegi rekao da zna što radi, ali kad se uvali u Sabor otići će se ispovjediti, kako se resetiraju.
Jer, čak i kad bi im savjest zapovjedila potpuni reset, veliko je pitanje imaju li snage i karaktera oduprijeti se zlu kojemu su služili i uživali njegove, ne male svakodnevne povlastice.
Za to treba biti spreman trpjeti, a ne lupetati o "spremnosti za dom", jer ovo "dom" na različitim cestama ima dramatično suprotno značenje.
Dom može biti i raj, i pakao.
I na Nebu, i na Zemlji.
Golim razumom i otvorenim očima posmatrajući i analizirajući politički put Marija Radića i medijski put Velimira Bujanca, Radićevog alter ega, jasno je baš svakom minimalno moralnom čovjeku da putem stvaranja "stranke uz Božju pomoć" nema resetiranja i pokušaja potrage za naravnim načelima. To je polazak u još jednu provaliju, na koju imaju pravo po načelu - slobodnog izbora.
Stvoritelj tu nije ni škrtario, niti selektivno ograničavao prostor slobode, s obzirom da svako pravo izbora vrijedi za sve.
Koliko god vrijedi za mutikaše, lažove, prevarante i lupeže, toliko vrijedi za sve kojima je darovan razum i zapovijedi po kojima je lako izabrati između dobra i zla.
Zato Mario Radić, kad ističe Božju pomoć, nesvjesno šalje poruku ljudima koji gledaju što on radi, vođen isključivo novcima koje je ostvario u korporaciji s vrlo mutnim tipovima i još mutnijim postupcima, postupcima koji razaraju hrvatsku nacionalnu esenciju, jedinom vrijednošću kojom raspolaže u okupljanju, zapravo, s jedne strane potpuno jasno legitimira nakazan državno-politički poredak kojemu služi glumatajući mu opoziciju, a s druge strane neizravno i nesvjesno šalje poruku - ljudi, mi smo lupeži.
S Bujancem zalijepljenim na konzervi lupežluka, koji je od toga, izvan svake sumnje ni izbliza svojom sposobnošću i osobnim preferencijama kroz razdoblje od tridesetak godina uspio brendirati silne izopačenosti kao zabavu, a posrnulim osobama i kao autoritet, Radić sa sličnim ili posve istim sponzorima, koji su i njega usmjerili putem uspjeha zbog pažljivo analiziranog profilnog karaktera, ponovo pokušava prodati prevaru kao izbor, ni ne sluteći da je tržište sve sumnjičavije, a broj kupaca sve manji.
No, na tom putu zastoj znači nestanak.
Zastoja ne smije biti jer ulaganja u takve ljude i instrumentarij, kojim oni djeluju i koji im služi za vožnju takvom cestom se moraju investitorima isplatiti, a to nisu bilo kakvi investitori, kao što ni ciljevi takvog djelovanja nisu obični, tradicionalni, ljudski i u okviru prihvatljivih ljudskih i društvenih standarda.
Taj tip investicije je najtvrđe kamatarenje koje postoji, a neisporučivanje ili eventualno preispitivanje, da ne kažem sumnja u ispravnost takvog "poslovanja" se plaća nestankom, potpunim uništavanjem, sve do gubitka glave.
Izravno proporcionalno uspjehu i uspješnosti na javnoj površini, cijena povrata uloženoga, od plaćene inicijacijske ulaznice u takav krug, preko silnih ulaganja u djelovanje takvih tipova, je veća, a posljedice za društveno okruženje, za svakoga u blizini, za protagoniste pogotovo, su razornije. Zato takvi ljudi u principu ne mogu stati, jer nisu zbog totalnog nedostatka karaktera, koji ih je i usmjerio u taj proces, spremni platiti kamate reseta "investitorima".
Pitati se zbog toga što to sad hoće Radić je jednako prvom, a potencijalno pogubnom odreknuću od razuma, samopoštovanja i minimuma savjesti.
On neće ništa.
Zapravo, hoće nastaviti, iako to prilično sigurno nije, niti može biti samo njegov, ili u najvećoj mjeri njegov izbor. Bujanca, Hasanbegovića, Peternela i slične odavno nije racionalno moguće dovoditi u takvu dvojbu i pitati se što je njihova namjera ili cilj, jer Radić je stupanj više, hijerarhijska karika koju političke i javne propalice kao Bujanec nikada za života, usprkos fizičkoj blizini, ne mogu dodirnuti. Njihov javni domet i njihova "misija" je - preživjeti danas, a sutra ćemo vidjeti. Zato takvi mogu bez imalo rezerve danas "ubiti" čovjeka, a sutra njegovu obitelj grliti, plakati s njima i zaklinjati se u vječno prijateljstvo.
Jednako kao što mogu čovjeka drugima predstavljati živućim spomenikom i vrhuncem vrijednosti, a bez da trepnu sutra ga javno, po istom principu kako su ga veličali, nazivati najpogrdnijim nazivima, iako je nesumnjivo da su o tom čovjeku znali sve u oba slučaja, što samo potvrđuje da je takvima jedino mjerilo vrijednosti sudjelovanje u tome što čine. I zadaća onoga tko im baca hranu u jasle.
To je osnovna značajka ljudi bez karaktera, bez vrijednosti, a njihovo javno medijsko i političko djelovanje je uvijek i isključivo u funkciji nereda, prevare, razaranja i u konačnici zla.
Ukoliko su takvi dugotrajniji i javno prisutniji, utoliko je sigurnije da su instrumenti opasnijega zla i razornijih ciljeva za društvo i narod u kojemu djeluju. Ne može se slučajno tako djelovati trideset godina, ne može ni osam, ne može ni jednu godinu.
Radić i njegovo javno-političko djelovanje je dovoljno prisutno u prvom planu toliko da se više ni u kakvim okolnostima i uz najnaivnije nerazumijevanje ne može imati ni najmanju iluziju o prirodi i karakteru njegovoga djelovanja.
To se još eksplicitnije može primijeniti na Bujanca, Peternela, Hasanbegovića, Bartulicu, Dreleta, Dobrovića, zatim na "političara" Pervana, te cijeli niz manje ili više uočenih pojedinaca u toj skupini na svim razinama aktivističkog, medijskog i političkog djelovanja. Valjalo bi provjeriti onome tko misli da slučajno to navodim njihovu „poslovnu“ ovisnost o Pevexu.
Dovoljno je samo se prisjetiti njihovoga ponašanja u razaranju tolikih inicijativa, kampanja protiv ljudi i politika tijekom zadnjih desetak godina, a posebno u razdoblju od utemeljenja Domovinskog pokreta do danas.
Baš nitko tko prati koliko toliko procese u Hrvatskoj s kakvim takvim interesom za zbivanja na desnici ne može danas reći da je iznenađen bilo čim što ti ljudi rade, izuzev eventualno kad urade nešto dobro, što je moguće jedino uočiti izolirano i izvan konteksta u kojem se to što bi moglo izolirano biti dobro, može jedino posmatrati kao pokriće za prljave namjere i ciljeve pa dobiva sasvim suprotan predznak. Dakle, ničega dobroga na tom putu nema, izuzev izolirani slučajevi u funkciji prevare. Neka vrsta parfema na prljavom vratu.
Od takvih ljudi i skupina očekivati danas nešto racionalno provjerljivo dobro hrvatskom narodu mogu samo potpuno nerazumni ljudi, potpuni mentalni slijepci, zatim prevaranti i lupeži, koji uz takve osobe traže jednako nemoralne, destruktivne i mutne interese kao i oni.
Rijetko je kad u jednom ovako zgusnutom vremenskom razdoblju tako jasno profilirana skupina ljudi, koju predvode godinama provjeravani i dokazano mutni tipovi s bezbrojnim javno svakome dostupnim nevaljalostima skupne i osobne naravi, bila tako jasno izložena očima hrvatske javnosti.
Zato tu nema nepoznanica.
Sve što rade je nužno u funkciji zla, pa pristojan čovjek, čime se god bavio mora više nego ikada voditi računa da ga se ne dotiče ta skupina, ti ljudi i da ga se ne bi javno percipiralo na bilo kakav način bliskim njima.
U nacionalnom političkom kontekstu je posve vidljivo da je Radić prvenstveno, daleko više nego Penava, iako izvan svake sumnje ne bez Penavina znanja, ulaganja, uz ostalo i silne financijske resurse, isporučio kao rezultat investitorima kojima manjim dijelom i on pripada na prošlim parlamentarnim izborima, osiguravajući Plenkoviću i cijeloj kompoziciji interesa treći mandat i komforan nastavak potpunog nadzora svih procesa u Hrvatskoj.
Ta silna ulaganja, u suvremenoj hrvatskoj povijesti jedino usporediva ulaganja s financiranjem globalističkih lijevih inicijativa, koje su eskalirale preuzimanjem Zagreba nakon nevjerojatnog prodora u sve institucije poretka i razornim premrežavanjem hrvatske društvenosti u cjelini, danas s Radićem u konačnoj završnoj fazi imaju novu - staru funkciju prevencije svakoga pokušaja proboja zidina poretka s desne, nacionalne i kršćanske strane, a za tu fazu Radićeve i korporativne investicije će se koristiti uz te odavno prepoznate protagoniste i čitav niz novih ljudi.
Samo naivcima može biti slučajnost da je "sukob" Radića i Penave nakon formiranja nove Plenkovićeve vladajuće većine rezultirao svrstavanjem točno potrebnog broja saborskih zastupnika ili "ruku" uz Penavu, s tim uz Plenkovića, pogotovo u nesumnjivom kontekstu dotadašnjeg ključnog Radićevoga utjecaja na status, pa i egzistenciju tih ljudi.
Kako god su Dujmović, Pervan, nekakva misica, razne mazdrkače, desničarske posvuduše i kvazikršćanski prevaranti, razni Drele, Dobrović i toliki drugi, uključujući Bujanca, koji odavno opstaje njušeći iza ćoška, kako god je nazad godinu dana kvazinovinarska propalica sakrivena iza niza javno istaknutih maski "razotkrila korupciju" kojom se nastojalo eliminirati upravo ljude koji su upirali prstom u tu zlokobnu skupinu i njihov organski savez s Plenkovićem "prepoznala" Radića kao "pravu stranu", a svi jedino i isključivo zbog mirisa novca iz lonca, tako je nemoguće zanemariti da su "izdajnici" svrstani uz Penavu, primjerice Ćipe, sad najednom postali otporni na taj miris i "zalutali" na krivu stranu.
Sve što jesu duguju tom njuhu i sposobnosti njušenja Radićevog lonca, a sad najednom - ostali bez njuha!
Dajte molim vas!
Ili, sad nakon tolikih perverzija, koje su zajedno radili i nakon godina zajedničke "borbe" Radić, Peternel, Bujanec i Dujmović "otkrili" da su Ćipe i Penava "izdajnici", da se Ćipe ne zna prekrižiti, da je centar dr. Šreter koristio kao mamiparu i slične svinjarije.
Ta priča može proći samo kod zadrtih bujičara, a i njihovi umrtvljeni mozgovi, odnosno instinkti samoodržanja, jer im se smiju i članovi obitelji, pokazuju znakove aktivnosti, pa to sve zajedno postaje - iscijeđeni limun kome slijedi kanta za biootpad i dugotrajni raspadni smrad na Tomaševićevim divljim deponijama zajedno s uspomenama na bujne dane "borbe".
Ulogu i stvarnu funkciju Radićeve nove "domoljubne" političke stranke i opće društveno posrnuće s klasičnim modelom prevare korištenjem nepotrošenih, vrlo izgledno i čestitih ljudi za krajnje mutne i prikrivene ciljeve, po receptu uspješno isprobanom sa Škorinom "kandidaturom" razotkriva na žalost odavno teško kompromitirani, a i ne naročito socijalno inteligentni Hebrang, koji je prvo potpisao potporu predsjedničkoj kandidaturi Tomislava Jonjića, pa suočen s najavom da će i Radić imati svoju kandidatkinju, slavodobitno izjavljuje - bravo, imamo dva odlična kandidata na desnici!
O kakvoj se neinteligentnoj beskarakternosti radi gotovo je tragikomično isticati. Hebrang je nazad mjesec, dva otvorenim pismom istupio iz HDZ-a zbog kandidature Dragana Primorca, nazivajući ga najružnijim kvalifikacijama jer se uz njega kandidirao za Predsjednika Republike, a sad posve istu situaciju s Jonjićem i kandidatkinjom Maria Radića - nastoji proslaviti!?
Koliko god to govori o Hebrangovoj osobnosti i potpunoj socijalnoj dezorjentaciji toga čovjeka, toliko i još više govori da Hebrang dio javnosti još uvijek sklone Radiću i njegovim podvalama doslovno smatra ruljom, a ne ljudima, uvjeren da toj rulji može prodati sve, no, jasno ukazuje i na stvarnu ulogu Radića i njegove nove "domoljubne" politike. Hebrang ih je „provalio“.
Od prvog dana, motivacijsku narav te "politike" i "domoljublja" potpuno određuje korporativni profil ključnog investitora Vujnovca i vrlo izgledno rusko-srpskih pozadinskih ciljeva, pa je u prvoj fazi ta politika trebala osigurati preuzimanje najvažnijih državnih institucija, a nakon što je Vujnovac po svemu vidljivom potpuno preuzeo Plenkovića i upravu nad HDZ-om, slijedilo je učvršćivanje takvog stanja i poretka Penavinim "izdajnicima", nakon čega slijedi izvanjsko djelovanje sa "žestokih desnih" pozicija radi preventivnog sprječavanja desnih proboja Plenković-Milanović-Vujnovac poretka, a trenutno - osiguravanje igrokaza predsjedničkih izbora u kojima Milanović mora ostati na poziciji dežurnog vuka i kršitelja ustava, kako bi Plenković i Vujnovac mogli "osvajati Ameriku" i imati u svakom trenutku bez obzira kakva šteta izbila u javnost, mogućnost uprijeti prstom u "kršitelja ustava", "putinista", "rusofila", "štetočinu" i "ljevičarskog vuka" s porukom ljudima - ne pitajte što mi radimo, samo pomislite što bi vam ovaj tek radio!?
Zato Radić mora kandidirati svoga kandidata, pri čemu je optimalna mogućnost prevare s nekompromitiranim ljudima, kako bi se preveniralo iznenađenje - Tomislav Jonjić.
Jonjić je tempirana bomba već teško ranjivom poretku, koji funkcionira gotovo po inerciji, bez ikakve svježine, inventivnosti, sa sve većom rezervom i podozrenjem ljudi, s golemim eruptivnim potencijalom neposredno ispod površine i s iscrpljenim nadzornim resursima, koliko financijskim, još više ljudskim. Poretku je danas primarno važno spriječiti mogućnost ozbiljnog izbora ljudima, kako bi oni koji izađu na izbore bili prinuđeni proći kroz otvorena vrata predviđenoga tora.
Plenkoviću je svaki novi dan na mandatu golem rizik, a fatalno može biti i postati baš sve, pogotovo situacija gubitka dežurnog vuka s Pantovčaka kojim se tako uspješno godinama plašio narod u zemlji i sebe prikazivalo Europejcom i proukraincem vani, usprkos sve većega smrada ruskoga plina iz podloge poretka.
Zato je pitanje opstanka poretka zadržati Milanovića na Pantovčaku. Sve što se moglo, napravljeno je, no, takav poredak, s toliko nagomilanih prljavština, kojima je manjim dijelom mogla svjedočiti i uslijed latentnog manipulativnog pritiska i umjetnog kaosa prilično dezorijentirana javnost, boji se i svoje sjene, pa je pitanje opstanka isključiti ili bar svesti na minimum svaki rizik i koliko je god moguće zadržati kontrolu nad svim procesima što duže. Jer, tek slijede neizbježne erupcije.
Radiću je dakle to prva zadaća, a trajna obveza je desničariti na bujičarskoj razini, zbog koje je potaknut na povlačenje iz vladajuće koalicije nakon otkrivanja "paleckovanja" uz vrlo izgledno suočavanje s brojnim potencijalnlnim otkrićima, nakon čega je uslijedila finta sa "sukobom s izdajnicima", sukobom koji nije smio ugroziti vlast, a koji je svojom žestinom morao proizvesti nove "prave desničare", čuvare desnog kovčega. Ta Radićeva uloga bi se mogla nazvati cjepivom protiv pojave stvarne hrvatske desnice, a stvarni, skriveni cilj njegove "nove stranke" je - zdravlje Plenković - Vujnovac poretka, kome je treća noga na tronošcu - Milanović, a sve ostalo neprihvatljiv rizik.
Zaključak:
Pročitajte obje priče. Obje govore isto, iako nemaju na prvi pogled ništa slično. Govore o vrlo izglednoj manipulativnoj uroti protiv hrvatskog naroda.