Politika u Hrvatskoj, uz to što uzrokuje krajnje ozbiljne, a najčešće nevidljive posljedice na ljude i hrvatski narod, na površini i u javnosti ozbiljno prijeti istisnućem komedije iz kazališta i sa scene, zauzimajući njeno mjesto i prijeteći ljudima kao Miro Gavran da bi mogli u skoroj perspektivi ostati bez kruha. Prilično očito to poprima obrise urnebesne zajebancije, pri čemu baš ovi “političari” i javne osobe, naročito iz “novinarstva” stječu ugled vodećih “glumaca”.
Navodnike stavljam, jer se ne radi ni o političarima, ni o novinarima, ni o glumcima, iako su i prvi, i drugi i treći uvjereni da su baš to, a nezanemariv broj ljudi ih slijedi u toj sumanutoj iluziji.
Ne znam dopire li do njih odjek njihovih postupaka u javnosti, ako dopire kako reagiraju na to, ili se samo osvrću i uživaju u reakcijama budaletina i lupeža što im povlađuju za masnu lovu, koji pokušavaju svoju socijalnu i intelektualnu invalidnost kompenzirati u virtualnom prostoru, gdje se bezbrojni personalizirani i skriveni junaci bore za vidljivost i autoritet k’o nekada naseljenici Divljeg zapada u Americi u bjesomučnim utrkama po minimalnim poludivljivim pravilima ili sve više danas u internetskim labirintima bez njih.
Tragikomično je gledati zablude ljudi, koji su na razne načine dospjeli u javnost, teške zablude s razornim posljedicama za njih same, koji polaze od toga da im, ili funkcija na koju su dospjeli ili novac do koga su došli, kao i na funkcije većinom zbog slabosti društva, omogućuju “kupiti” ugled i pogotovo pamet i učenost.
Gledajući kak’i Radića na tzv. desnici ili Daliju Orešković na ljevici, ponovo mi se nameće čuđenje i razmišljanje o tom fenomenu, pogotovo kad vidim kako se ljudi za koje oni misle da će im honorirati javno ponašanje masovno izruguju u neposrednim kontaktima, iako javno ne iznose ili rijetko iznose takve stavove.
Dalijina bitka protiv ustaša je već poprimila urnebesnu dimenziju i među pametnim ljudima na ljevici, a jedini koji joj konkurira u istoj takvoj zajebanciji je nesretni kak’i Mario.
Ljudi odavno, čak i iz njegovog bliskog okruženja tvrde da nikad nisu vidjeli čovjeka koji troši godinama pravo bogatstvo kako bi u stvarnosti umjesto željenog statusa učenog i dobrog čovjeka ispadao baš svim što čini javno ruglo i predmet zajebancije.
Potpuna suprotnost svemu što želi.
Ŝto pogoni takve ljude i kako je moguće da nemaju nimalo svijesti o tome kakvi ispadaju javno?
Ja se sjećam u rodnom kraju jedno vrijeme vrlo bogate i samim tim poznate braće, koje su ljudi cjenili zbog njihovog poslovnog prodora i uspjeha usprkos tome što su znali da taj uspjeh nisu ostvarili služeći se samo znanjem i konkurentnom nadmoćnošću. Daleko više su na njihov uspjeh utjecale kaotične društvene okolnosti.
Pa su poneseni takvom moći navalili u politiku i u medije. Ironija je bila da je jedini visokoobrazovani brat među njima imao, i među njima, a preko toga i u javnosti status svojevrsne budaletine, a najneobrazovanijega su predstavljali genijem i vodećim umom, dok nije ponesen tim statusom progovorio u kamere.
Posljedice inzistiranja na priznanju političke i društvene pameti i učenosti su bile strmoglavo urušavanje postignutog i trajno ismijavanje ljudi, koji su ih prije toga cijenili onakve kakvi su bili.
Kak’i Radić, usprkos tome što je tijekom dvadesetak i manje godina ostvario obiteljsko egzistencijalno blagostanje generacijama unaprijed, je u samo nekoliko godina tražeći političku i javnu satisfakciju s očito nedostižnim željama uz bogatstvo postati prepoznat kao učen i pametan čovjek, kao filantrop i humanitarac, postao javno i političko ruglo, istinska konkurencija legendarnim Sulji, Muji, Hasi i Fati. A ni Dalija Orešković sa svojim antiustašlukom nije daleko bar od Fate, iako nema osnovne preduvjete kao kak’i Mario, pa valjda zato puno više i agresivnije antiustašuje.
Figurativno, nastojeći postati prepoznati intelektualac, Radić je priskrbio ovo “kak’i”.
I rijeke zajebancije na svoj račun.
Ne može normalan čovjek ni prema komu, usprkos krajnje nemoralnih i doslovno gadljivih postupaka koje netko godinama čini, imati toliko negativan stav da ga barem u nekim trenucima ne gleda kao ljudsku osobu, nečijega brata, sina, oca, supruga i da mu ga bar u tom kontekstu ne bude žao. To je vrijedna ljudska osobina i izraz božanske naravi čovjeka usprkos svim javno dostupnim saznanjima i iskustvima da upravo takvi to redovito koriste kao ljudsku slabost beskrupulozno zloupotrebljavajući svaki minimum čovjekove empatije i povjerenja prema svojim postupcima.
Gledao sam tog čovjeka u podcastu neki dan. Nikad nisam imao tako snažan osjećaj, s jedne strane gadljivosti, s druge sažaljenja zbog toliko toga, točnije zbog svega što je izgovorio. Tu je s društvenog stajališta iznimno bitan i ambijent i sugovornik koji ga je ugostio. Iako u načelu ništa ne bi smjelo biti vrijednije među ljudima od samoga čovjeka, u ovom i u sličnim javnim događajima upravo to posrnuće čovjeka poprima karakter društvenosti i pojave, pa to tom posrnuću daje neusporedivo značajniju dimenziju i razorniji karakter od svake empatije prema pojedincu.
Kak’i Radić, očito prisiljen javnim odjekom jednoga u nizu svojih već kroničnih prepoznatljivih postupaka, otkazom Bujancu od koga je upravo on, bio formalno ili neformalno vlasnik Z1 televizije o kojoj po svemu izgovorenom zna nevjerojatno puno za nekoga tko je izvan svega i „samo pomaže“, svojim utjecajem koga u tom razgovoru nije skrivao, napravio veću medijsku rugobu nego je bio, baš kao par dana ranije Bujanec, sjedi s Juričem u njegovom podcastu i u studiju, oba, i Bujanec i on, očekujući prijateljstvo, pomoć i razumjevanje i računajući da ako mogu nekako s Juričem postići dogovor, na zaborav ljudi kojima se predstavljaju.
Činjenica je da su u oba slučaja jedan naspram drugog sjedili svojevrsni krvnik i žrtva, bez čega ne bi uz sve ostalo vrlo vjerojatno bilo toga podcasta.
Ovdje nije predmet rasprave ta, inače nimalo nevažna i u općem društvenom smislu vrlo razorna dimenzija tih scena pred kamerama, pogotovo činjenica da Jurič obojici tih ljudi, naročito kak’i Radiću iz nekih razloga javno dopušta potičući ga čak, da Juričeve probleme koje mu je on s partnerima stvorio brutalnim izbacivanjem na ulicu, adresira na Srbe, ministricu kulture i na niz notornih neprijatelja naroda. To više govori o Juriču i o njegovom programskom pristupu svojim pratiteljima, odanosti načelima pobjedničke budućnosti na koju u špici podcasta cirkusantski i jeftino poziva, nego o samom Radiću, ili u manjoj mjeri o Bujancu.
Pristojan čovjek se mora ipak pitati gledajući te ljude u razgovoru pred očekivanih stotinjak tisuća gledatelja, što je razlog zanemarivanja krajnje teških događaja i posljedica iz ne tako davne prošlosti, čiji su protagonisti bili upravo ta trojica, pri čemu su dvojica sudjelovala u progonu jednoga među njima, pogotovo što je povod za aktualne susrete pred kamerama i za javnost sad navodni progon jednoga bivšega progonitelja, Bujanca, a optužuje se kak’i Radića, već poznatog i nesumnjivog progonitelja, koji je dao otkaz Juriču, bar u sastavu uske grupe vlasnika Z1 ako već on sam nije samostalno donosio odluku?
Kako se i čime motivira sudionike, žrtvu na oprost i krajnje blagonaklon odnos prema progoniteljima, a progonitelje da očekuju bez imalo neugodnosti da ih Jurič neće priupitati razumiju li sad njegovu poziciju kad nisu razumjeli nazad deset godina ili da očekuju potporu golemog broja ljudi računajući na njihov zaborav ne tako davnih recentnih događaja?
Radi li se kod Juriča o kršćanskoj naravi neuvjetovanog oprosta bližnjemu svome i mogu li po kršćanskoj naravi javne osobe, u ovom slučaju autori medijskih sadržaja kao Jurič, zanemarivati izrazito ružne postupke svojih sugovornika, također javnih osoba, koje bez ikakvoga kajanja zbog učinjenoga, što su višestruko ponavljali tijekom tih desetak godina više ili manje brutalno prema nizu ljudi, čak i najbližih suradnika, nastoje pridobiti povjerenje i vrlo izvjesno nastaviti raditi to po čemu su odavno prepoznati a spore se, ne zbog sukoba savjesti, već zbog nastojanja nastaviti ponavljati učinjena zlodjela?
Elementarno načelo ponašanja osoba koje utječu na stvaranje javnog konteksta i izgradnju, odnosno na afirmaciju postojećih društvenih i ljudskih vrlina, temeljno načelo novinarstva i politike istodobno, je ukazati otvoreno na to, neovisno o kome se radi, pogotovo ako ta osoba ponavlja loše postupke i kroz referentno razdoblje neupitno potvrđuje da to čini namjerno. Imperativ je upozoriti te protagoniste i javnost na stvarni karakter njihovoga ponašanja uz naglašavanje posljedica toga ponašanja na društvo.
Tu i u takvim slučajevima niti jedan sudionik i kreator javnog mnijenja nikako ne bi smio prisvajati sebi arbitrarno pravo u ime publike kojoj se obraća i koja mora znati relevantne činjenice kako bi prosudila stvarnu vrijednost izgovorenih poruka protagonista u studiju.
Zato je Jurič morao i Bujancu i kak’i Radiću postaviti pitanje kako mogu upravo pred njim i od njegove publike očekivati potporu kad su baš oni, a ne Srbi, izuzev ako oni nisu radili ono što su Srbi željeli, njega istjerali na ulicu zbog promicanja, valjda svojih, uvjerenja?
Zbog publike je to morao pitati, jer je upravo to pitanje i odgovori na njega moralo biti presudno za javnu racionalnu verifikaciju Bujančevih i kak’i Radićevih riječi.
U ovim razgovorima smo vidjeli sve suprotno.
I Bujanec i kak’i Radić su opravdavali svoje postupke, predstavljali ih krajnje moralnim, optuživali famozne Srbe, ljevičare, vlast, jedan drugoga i nepoznate osobe, nastojeći u oči Juriču i nemalom broju ljudi koji se sjaćaju što se događalo s njim, od njega i tih ljudi dobiti potporu za novu javnu prevaru.
U tome nema ništa pobjedničkog, a ima svega suprotnog uvodnoj špici podcasta Velebit.
Reakcije gledatelja ispod emisije na YouTube kanalu podcasta Velebit, te na društvenim mrežama bliskim protagonistima se, uz rijetke izuzetke lucidnih zapažanja, svode na ostrašćeno navijačko ponašanje, gdje nema ni trunke savjesnog pristupa izgovorenim riječima i stavovima koje je u većini vrlo lako provjeriti i u golemoj većini se uvjeriti da i Bujanec, a pogotovo kak’i Radić lažu. U tim reakcijama valja istaknuti genijalnu i krajnje lucidnu, ultrahrvatsku mudroliju domoljuba dr. Biloglava.
Zaslužuje priznanje, nadmašio je i Daliju, da ne spominjem kak’i Radića.
Iste večeri kad je emitiran razgovor s kak’i Radićem na YouTube kanalu, u kojemu Jurič pita kak’i Radića je li on dao DORH-u video na kojemu Josip Dabro puca i pokazuje oružje malodobnom sinu, a kak’i Radić uz očito uvježbanu grimasu i ton, navodeći da je tada bio na “inauguraciji Trumpa”, to negira, internetom se proširio screenshot teksta dijela optužnice protiv Dabre gdje se jasno vidi da je kak’i Radić kao svjedok potvrdio pod kaznenom odgovornošću da je tužiteljstvu predao taj video kao optužni dokaz.
Tu optužnicu je čak i prije samoga Josipa Dabre imao Jutarnji list i niz drugih medija, o čemu je Dabro svojevremeno javno govorio, čudeći se retorički otkud im otpužnice prije nego ju je on sam dobio.
Zašto je kak’i Radić tako otvoreno lagao u oči Juriču koji je, bilo bi očekivano, također mogao imati kao i najšira javnost uvid u navode optužnice s jasnim dokazom da je upravo kak’i Radić drukao donedavnog prijatelja i ,kako su se oslovljavali, brata Josipa Dabru, očito mu želeći nanijeti zlo zbog nečega onim što mu mjesecima i godinama ranije nimalo nije smetalo?
Je li računao da može ostvariti utjecaj na sve te medije pa da nitko, iako se velika većina osvrnula na njegov intervju Juriču, neće zbog toga utjecaja istaknuti eklatantan dokaz čiste laži?
Očito jest.
Je li imao uporište i razloge to očekivati?
Očito jest.
Baš niti u jednom mediju, a što je najzanimljivije niti u ultraljevičarskim medijima koji su u svemu navodna suprotstavljena strana “ustašama” oko kak’i Radića i valjda s tim i “poglavniku’ kak’i Radiću, nema ni spomena toga detalja.
A ima snažnog ustrajavanja na navodima da su srpske “Novosti” i neki njihov novinar zapravo glavni razlozi otkaza Bujancu.
Zašto?
Zašto se ne koristi vrlo snažan argument da se “vođi desnice” zada udarac javno pokazujući da laže i da je u narodu prezreni druker, kompromitirajući na taj način praktično cijelu koaliciju okupljenu oko njega, ali i desnicu, što god to značilo?
Zašto baš nitko na medijskom spektru, ni na tzv. desnici, ali opet daleko više na ljevici, kojima su Jurič, Bujanec i kak’i Radić ljuti protivnici, kao i njih trojica ljevičarima, nije proguglao i za minutu vidio tko je i kada kupio Z1, zatim najurio Juriča, pa Bujanca, kak’i Radića ali i Juriča, koji se otvoreno složio s njihovim opetovanim navodima da su im za sve krivi Pupovčevi Srbi, ljevica i kulturna politika vlasti, namjerno prenoseći odgovornost sa svojih postupaka na njih, iako je izrazito vidljivo da su u svim slučajevima izvršitelji, donositelji ključnih odluka u progonu, kao i žrtve samo i jedino među tom trojicom aktera, nije ni pokušao javno prokazati lažljivcima i manipulatorima?
Zar nije prirodno očekivati upravo takvu reakciju?
Naravno da bi to bilo prirodno i nužno.
Ali, nije.
Zašto?
Zato što politička moć ljevice, srpskih organizacija, anacionalnih nazovi liberalnih globalista, inkluzivnih centrista na vlasti, počiva uz ostalo vrlo presudno na društvenom djelovanju i misiji kak’i Radića, Juriča i Bujanca u novinarstvu, te njihovih sljedbenika, koji svoje slabosti, nezanje, beskrupuloznost, manipulativnost i međusobne prljavštine godinama deklarativno opravdavaju srpskom, udbaškom, briselskom i antifa opasnošću, čime zatvaraju krug i realno u velikoj mjeri Hrvatsku drže u zatočeništvu upravo ovih protiv kojih se “bore”.
Uvjetuju jedni druge, jedni bez drugih ne mogu.
Ta uvjetovanost ne bi bila toliki problem, jer je taj model ostvarivanja i održavanja pozicija u društvu prepoznat i tipičan za sva društva, da u ovom slučaju taj shizofreni igrokaz nije odavno izgrađena autocesta kojom u Hrvatskoj strahovito raste moć svih mogućih saveza i saveznika protivnih naravi hrvatskog naroda.
S ljevice desetljećima izmišljaju, lažu, političkom srpstvu u Hrvatskoj je laž modus vivendi, uspostavljene su moćne tvornice laži u institucijama i medijima, ulažu se u obranu tih laži golemi resursi i histerično koordinirano skače na svako osporavanje čistih ljevičarskih laži, a u spomenutim razgovorima sve vrvi od neoborivih argumenata i laži, koje bi u normalnim okolnostima Srbi, udbaši, globalisti, antife, briselaši plaćali suhim zlatom, a ne pokušavaju ih koristiti!?
Krije li se možda odgovor na ovo pitanje i na “slučajnu” zaboravljivost ljevičarskih medija u kak’i Radićevoj retoričkoj i glumačkoj uvjerljivosti, jesu li zainteresirani urednici i novinari tih ljevičarskih medija nokautirani kak’i Radićevom genijalnošću i intelektom ili opčinjeni njegovim bogatstvom i filantropijom?
Je li zbog istih razloga Jurič zaboravio da nasuprot njega sjede njegovi nekadašnji profesionalni krvnici pa ga obuzela kršćanska samilost, potiskujući refleks odgovornosti da bi ti ljudi mogli ako se uspiju “prodati” nastaviti drukati, podvaljivati, otkrivati izdajnike i bukvalno varati stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj?
Hrvata, ne “mrskih četnika” i svakovrsne “nenarodne čeljadi”.
U toj, prilično sam uvjeren u nekom budućem vremenu referentnoj emisiji kak’i Radić je, očito dogovoreno pokušao minimalizirati niz teških optužbi u javnosti, a dao je rijetko viđen povod općoj zajebanciji i urnebesu na komunikacijskim kanalima.
Naravno, nekim “čudom” je golema većina tih antologijskih i šokantnih “istina” prošla nazapaženo u najutjecajnijim, a njemu navodno neprijateljskim ljevičarskim medijima.
Prvo je na optužbe da je “agent s Batajnice” i da je bio aktivni podoficir agresorske JNA u bitci za Vukovar objavio da je dvije godine imao dijagnozu “upale mozga” u to vrijeme, da nije smio na svijetlo dana, da je bio u bolovanju pa valjda zato nije mogao biti agresor, te da se morao javljati (komu?) radi produženja bolovanja. Pa odmah nakon toga tvrdi da je cijelo vrijeme bio u Vukovaru i da ima rješenje o dragovoljačkom statusu. Potvrdu.
Tu kak’i Radić očito ne pamti što je govorio neposredno nakon što ga je Penava javno optužio da je bio pripadnik JNA i da ga nitko nije vidio u Vukovaru u to doba. Naime, kak’i Radić tada nije, nije nikada javno u bezbrojnim nastupima, spominjao “upalu mozga”, a ni sad ne ostavlja puno dvojbi u to tko mu je i gdje dijagnosticirao “upalu mozga”, propisao dvogodišnje bolovanje i komu se “morao javljati”?
Jasno je kao dan da je to sve mogao dokumentirati samo u JNA specijaliziranim ustanovama u Srbiji, te da se izlaže novim gadnim nevoljama takvim tvrdnjama s obzirom da ga se već javno spominje kao “agenta s Batajnice”, a on očekuje da ljudi sad povjeruju u njegove riječi zbog dokumenata iz Srbije!
Vrlo inteligentno, nadasve uvjerljivo.
Kako je s “upalom mozga” i kad ne smije na “svijetlo dana” uspjevao biti dragovoljac?
U čemu?
Ispada da je bio noćni ratnik, pa ga zato kako tvrdi Penava “nitko nije viđao”.
Kak’i Radić je nakon Penavinih optužbi svojedobno tvrdio da je iz Srbije došao u Glavni stožer HV, očito onaj stožer u Zagrebu i da o tome svemu ima “papire”.
Kad je netko glavni i ljuti protivnik i neprijatelj ljevice i antifašizna, borac protiv srpske napasti, udbaša i izdajnika, onda se ovakve nevjerojatne kontradikcije i teške slabosti dostupne i dokazive u dvije minute ne propuštaju da ga se javno uništi.
Zašto se to ne događa?
Zašto Bujanec svome krvniku ne nabije to na nos, možete li zamisliti poznatog “istražitelja” Vlahovića da “istragom to otkrije” i objavi u svojoj emisiji na ne-Radićevoj Z1?
Teško!
Ni Jurič, usprkos svim nedostatcima iskusan i u puno toga lucidan čovjek, naravno nije u pripremi ovih pitanja provjerio što je o tome kak’i Radić govorio. Jer, ako ga već to namjeravaš pitati, onda moraš znati je li i što o tome govorio?
Pogotovo danas u doba kad provjere traju par minuta u fotelji ili u krevetu.
Antologijski je odgovor, ali i dijalog po pitanju o nesreći na Osječkoj obilaznici.
Kak’i Radić kaže da ga je dok je vozio čovjek udario. Kaže, sudarili smo se!
Jurič ga pita - autom?
- Ne, pješke me udario!
Eto, pravo recite nije li sve jasno?
Ispada da je kak’i Mario još bio sućutan i milostiv, pa mrtva pješaka koji je izazvao prometnu nesreću i njemu štetu na autu ne optužuje, niti voli čovjeka okrivljavati zbog njegove obitelji.
Jeste li ikada čuli da se pješak “sudario s autom na autocesti” ili da je “udario u auto” u vožnji? Ptica, razna divljač da, ali čovjek!?
To je imanentna logika i narav kak’i Radićevog bliskog okruženja. Sad postaje jasno da je Vlahović nepošteno i valjda pod srpskim utjecajem osuđen na osam mjeseci zatvora, pod lažnom optužbom da je udario čekićem čovjeka u slijepočnicu. Istina je da se čovjek sudario s nedužnim čekićem nanoseći čekiću i Vlahoviću tešku štetu.
Isto može reći i Bujanec zbog presude o kokainu i kurvi. Čovjeka desetljećima pod „srpskim utjecajem“ razvlače ni kriva ni dužna, a istina je da je kurva nasrnula na njega, on se branio a ona mu uspjela ugurati kokain u nos, pa ga neprijatelji i Srbi osudili.
Jedva, kao i Vlahović, kao i kak’i Radić izvukao živu glavu i umjesto da im Mladen Pavković odobri veliku plaketu, prepušteni su na milost i nemilost progonu. Pa tko ne bi sad stao iza takvih hrvatskih žrtava, pogotovo iza kak’i Radića, koji nevlasnički kao čista dobričina plaća milijune eura godinama za nepotrebni marketing Z1, a zbog čistog romantičnog altruizma nije škrtario ni prema braći Pivac i njihovim klevetničkim kampanjama protiv Davora Filipovića i Ivana Anušića, pa i po neprijateljskim Dabrinom svjedočenjima nije škrtario ni prema idealisti istražitelju Vlahoviću oduševljen njegovom istražiteljskom hrabrošću i nesebičnom borbom za bolju Hrvatsku i protiv korupcije, koja je na njega nasrnula dok je u Velikoj Gorici pokušavao podići kamenčinu, niti je odbio pomagati nizu drugih televizija i portala, te neprijateljskih medija. Jednostavno, takav je, nije nikoga mogao odbiti, pomagao je i kaže, nastavit će pomagati čak i Bujancu, a za uzvrat umjesto priznanja i zahvalnosti, napadaju ga.
Zar nije sve jasno!?
Kako god okreneš sve čiste srpske i udbaško-izdajničke žrtve.
Gledajući niz tih nevjerojatnih detalja, pa i nehotimično oslovljavanje s “Andrej” u jednom trenutku razgovora s Juričem, čime kak’i Radić otkriva razinu stvarnog odnosa s Predsjednikom Vlade, kome je navodno ljuta oporba i zbog čijih je politika, tvrdi u podcastu, otkrio da su Penava, Dabro, Šipić, Josić, Ćipe, Kukavica i ekipa udarili u izdaju, a s druge strane suočavajući se s urnebesnim ismijavanjem i ruganjem zbog tih “genijalnosti”, čovjek se mora pitati - je li kak’i Radić na to prisiljen, jer je gotovo nemoguće zamisliti da koliko toliko razuman čovjek, koji nema potvrdu da ima “upalu pameti” a ne fizičkog mozga, sam sebi radi takvu štetu trošeći milijune na to?
Za Daliju Orešković jedan duhoviti kolega s ljevice kaže da se malo preustašizirala i da služi za zajebanciju svaka njena objava, a nisam se svome Tici usudio javiti i pitati ga za njegovu dijagnozu kak’i Marija.
Jedino mi pada na pamet na kraju predložiti Peri Kovačeviću, jednom od rijetkih međunarodno certificiranih pravnih stručnjaka koji još ima pristup HTV-u da kod Vlahova pokuša predložiti ministru Habijanu da pokrene inicijativu za dopune Kaznenog zakona koji će predvidjeti i kazne za kurve s kokainom koje nasrću na muškadiju i uguraju im opijat u nos, za nasilnike koji glavom nasrnu na miroljubovi čekić i pogotovo na pješake koji udare na autocesti ni krivo, ni dužno auto. I da, da se razmisli o terapiji za preustašiziranje. Kad može femicid, zašto i to ne bi moglo, jel’ tako?
Ako bude nešto sporno oko toga, kak’i Radić, a vjerojatno i Dalija mogu za sve nabaviti potvrdu. K’o moj Hercegovac, momčina od dva metra tijekom upisa u specijalce 1990. godine, koji na pitanje instruktora zna li plivati, odgovara - ne znam, ali imam potvrdu.
Eto kako završava pokušaj kupovine pameti i učenosti, te svijetle prošlosti!
Pa navali tko ima desetak holdinga.
Poštovani Marko, ovim tekstom si me i nasmijao oi rastužio! Nije drugačije ni kod nas! Imamo ministra poljoprivrede, koji "sije" umjesto da "sadi" stabla, Ministarku turizma koja "radi" i ne "sjedi na rukama" umjesto ne "sjedi krštenih ruku" i to nije najgore! Kradu i to bezočno otvoreno i ukradenim novcem podmićuju svoje klerikalno "stado" ili "brave" ali bez navodnika! Sudi se ljudima koji su na strani istine, hapse se oni koji su hapsili teroriste, poslate iz "bratske" Srbije... valjda "sestrinske" jer i "država" i "Srbija" i "Republika" su ženskog roda. POmiješali smo rodove, pa se ne zna ko koga je.e! Slaba je to utjeha da imamo u ovoj grotesknoj političkoj situaciji sličnosti. Više bihg volio da se pohavlpimo sa sličnostima druge vrste. Neka si ovo napisao; hipotetički-ne bih se volio naći na udaru tvoje pravedne novinarske "oštrice"!