Lokalni izbori: Pobjednik bez glavnog trofeja – V. Dio

Može li se pobijediti na izborima, a biti potučen u Zagrebu?

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Procesi bipolarnog odnosa društvene moći u zemlji s hijerarhijskim pospremanjem i uštimavanjem margina, te potencijalno eruptivnih točaka u samoj hijerarhijskoj strukturi poretka ili s pripremama strategija za eliminaciju unutarnjih dugoročnih ugroza dobili su svoju formu s lokalnim izborima. To je jedina provjerljiva činjenica koja se kao zajedničko obilježje ovih izbora može potvrditi bez naročitih rezervi.

Sve ostalo je nastavak javno-političke igre s ograničenim iskoracima.

Izlaznost, prije toga opći interes, a zatim rezultati, jasno pokazuju još uvijek na održavanje monolitnosti uspostavljenog državno-političkog i društvenog poretka, sa samo malo uočljivim, ali nikako nebitnim naznakama pukotina na nekoliko ključnih pozicija. Iako je medijski prostor u dobroj mjeri ispunila promjena političke, bar one vodeće strukture u Rijeci i potvrda potrošenosti projekta IDS-a u Istri, zatim se s desničarskih stajališta ističe poraz krajnje rigidne Ikić Baniček u Sisku kao nekakav strateški uspjeh, to su površne promjene, koje u svojoj biti samo potvrđuju spomenutu monolitnost i svojevrsno unutarnje preslagivanje potrošenih i štetnih protagonista. Poredak funkcionira odbacujući potrošene elemente, kao neku vrstu otpada, koji bi zbog nesrazmjera ambicija i potrošenosti mogao ugroziti cjelinu i ključne ciljeve. Jedino se na desnici nikada ne odbacuju desničarske Ikić Baniček pa zato desnica u Hrvatskoj marginalno vegetira iako realno ima daleko najviše pogonskog goriva u prirodi, ali i daleko najviše „Ikić Baničekica“. Na tom pravcu valja gledati i rezultate ključnih ljudi MOST-a, jer je i uoči parlamentarnih izbora bilo jasno da je ta priča potrošena, ako i kome već Mostova privremena uporaba i projekt MOST od početka nije bio jasan, što su primjerice Raspudići znali i otišli svojim putem.

Ovi izbori nisu ni mogli donijeti baš nikakvu bitniju promjenu, pa je prilično nejasno čemu iščuđavanje, doduše ne preveliko i više poncijepilatovsko, kad je primjerice Zagreb u pitanju. Koga je nakon svega poznatog i već notornog, iznenadilo bilo što u Zagrebu!?

Dio profesionalnih analitičara u specijalnim emisijama televizija nastoji ljudima predočiti i objasniti što se dogodilo.

Traže se akademski nazivi, termini i uvjerljive retoričke figure za brojke koje vidimo, nastoji se svemu dati sadržaj izbora, a ljudima objasniti što bi mogla značiti činjenica da je kandidatkinja SDP-a u Rijeci ili u Sisku poražena, ili da je Hadezeovac Šuta u Splitu realno blizu Puljku? Puljku, koga se uzima kao ciljnu mjeru, a koji nikada nije ni smio biti tu gdje jest i koji je živi, prilično vidljivi, krupni, nezgrapni i totalno netalentirani primjerak - dokaz teških posrnuća Andreja Plenkovića prije svih.

To sve ne znači ništa čak ni iz lokalne perspektive, da ni ne spominjemo nacionalnu, a baš ništa lokalno ne može iskoračiti iz okvira nacionalnog makar izgledalo posve drugačije.

Hrvatska je definitivno uređena kao korporacija u kojoj gotovo ništa nije izvan nekoga modela nadzora o čemu je nesvjesnu javnu deklaraciju potpisao HDZ sloganom o nacionalnoj snazi i lokalnoj viziji, porukom nezapamćene nelogičnosti i političke ironije, pa se promjene i turbulencije na marginama ili u nekom dijelu organizacije mogu jedino gledati kao pospremanja, nikako kao siguran znak promjene karaktera poretka. Pod ovo "okvira nacionalnoga" ne govorim o profilu vlasti i politike, nego o dometu vlasti. Zato ovi izbori i nisu bili izbori, nego - potvrda stanja i zauzimanje pozicija za dodatno uređivanje internih odnosa ključnih nositelja društvenog i državnog sustava.

Realnog sadržaja u tome nije bilo, izuzev mogućih posljedica na nekoliko detalja, koji ne mogu imati trenutnu i snažniju dimenziju, ali mogu ukazati na određena preslagivanja s ozbiljnijim potencijalom.

Nevjerojatna tumačenja i tumači

Htio bih na početku reći da je u samoj interpretativnoj priči o izborima ružno da sve nacionalne televizije kao tumače događaja nekritički pozivaju ljude, koji su, ili neposredno ili neizravnim interesnim angažmanom povezani s političkim akterima izbora.

Tužno.

Isto kao što je tužno da TV emisije, kako se god one u međuizbornom razdoblju nazivale, kao komentatore i svojevrsne analitičare, pozivaju ljude iz agencija, koje se profesionalno bave političkom ponudom, pa onda tumače iz predstavljene "objektivne i stručne" perspektive tu istu ponudu i predviđaju razvoj procesa, vodeći primarno računa o stvaranju dojma vlastitog utjecaja na političke procese, a zatim na projektiranje željenih uporišta izbjegavajući manirom trgovaca svaku mogućnost odbijanja potencijalnih klijenata.

Zato i imamo analitiku bliznakinju politici.

Tu, i zbog toga dobrim dijelom, se sužava, ako ne i prestaje svaki slobodan izbor ljudi. Interpretiranje i modeli objektivizacije viđenoga su kopirani model državnog financiranja navodne civilne subverzivnosti pod krinkom "demokracije" i poticanja famozne različitosti, što zbog prirode unutarnje suprotnosti i "analitičku objektivizaciju" i "subverzivu" čini manipulativnim, a sve zajedno ružnom prevarom s fingiranjem - slobodnog izbora.

Kad tome dodamo kandidate i njihovo personalno okruženje, stranačko i izvanstranačko, imamo apstinenciju preko 60 posto izbornog tijela, što je ključni dokaz da u hrvatskom narodu još uvijek živi prirodan i racionalan refleks ljudi prema neprihvatljivom.

Je li većina Hrvata ponosna ili neodgovorna?

Upravo u toj apstinenciji se skriva sadržina "izbora" i potencijal jedine realne promjene u zemlji, a bezvrijedni, kompromitirani lažnjaci i prorežimski mediokriteti, koji umuju o lijenom, nekulturnom i neodgovornom hrvatskom narodu, koji po tim "mišljenjima" ne želi izaći na birališta i tako omogućuje neželjenu vlast, iako u nekim elementima mogu imati pravo, u biti zanemaruju stvarne i opravdane razloge apstinencije, pokušavajući deset loših ponuda predstaviti izborom, ponude vrijednim, a kupce ili narod nevrijednim. Nema zloćudnijeg pravca u desubjektivizaciju ljudi i naroda. To je u cjelini još jedan instrument ukupnog modela prevare.

Malo tko od nas nije bio u situaciji na taj način ocijeniti polovicu hrvatskog naroda, naročito kad smo i ako smo osobno uvjereni u vrijednosti nekoga političara ili stranke u datom trenutku, no, kad se i ako se većina naroda "neodgovorno ponaša" desetljećima, s tendencijom rasta neodgovornosti ili bar bez vidljivog rasta interesa naroda, onda je razumno, odgovorno i pošteno postaviti si pitanje - je li problem u narodu ili u političkoj ponudi kombiniranoj s izbornim sustavom i naravi državno- političkog poretka?

Svedimo stvari na pitanje iz svakodnevnice.

Kupovati od prevaranta – izbor ili poniženje?

Ako smo godinama živjeli bez nekoga uređaja, ili recimo osobnog automobila, stvorili održiv način življenja s tim nedostatkom, pa kad smo stekli mogućnost uložiti dio imovine u nabavku auta, koliko bi nas bez prisile pristalo kupiti auto od dokazanog prevaranta, auto ili bilo što drugo, bez obzira koliko nam realno treba?

Vrlo mali broj ljudi bi na to pristao.

Zašto bi drugačije bilo s političkom ponudom u narodu, koji je preživio jugoslavenski komunizam, srpsku vojnu agresiju, zatim više od dvadeset godina preživljava i opstaje uslijed usrećivanja koje mu nude i donose državotvorci, opolitičeni branitelji i proslavljeni postratni heroji i žrtve koje su odlučile naplatiti žrtvovanje, svoje i tuđe, zatim borci protiv svih povijesnih ugroza i neprijatelja, pa barjaktari slobode, ljudskih prava, europske inkluzivnosti i progresa?

Nije drugačije.

I ne treba biti.

Ljudi nastoje i tradicionalno uspijevaju živjeti usprkos svim tim osloboditeljima i usrećiteljima izbjegavajući se sami pred sobom osobno poistovjetiti s njima na izborima, ako već ne mogu ili ako nije uvijek pragmatično javno izraziti odbojan stav o njima. Većina hrvatskog naroda je naučena živjeti i ostvarivati svoje snove usprkos vlasti i državi. Tu je i u tome je temeljni sociološki uzrok sumnjičavosti i rezervi prema politici, iz čega proizlazi, uz čitav niz povezanih faktora, izborna nezainteresiranost.

Da bi se to promijenilo mora postojati krajnje iskustveno provjerljiv razlog i mora postojati čovjek, moraju postojati ljudi, kojima se može povjerovati da su rješenje problema.

Tome smo svjedočili u ovo vrijeme 1990. godine.

Uzmimo nekoliko bitnih detalja.

Primjer i pouke Zagreba

Koliko god su se rezultati izbora u Zagrebu nazad četiri godine mogli tumačiti kao refleksan otklon, od prije svega komunikacijski tragikomičnog Bandića, čija je realno bolesna pojavnost s još bolesnijim glasom zasjenjivala i niz dobrih stvari koje je tijekom dvadeset godina napravio, izvrćući ruglu i sažaljenju njegovo evidentno bolesno krkljanje pred kamerama i primitivno prikrivanje seljoberstva, nevjerojatnog interesnog premrežavanja i svojevrsnog nepotizma koga je uspijevala otrpjeti unutarnja samorefleksna životna snaga Grada, danas, četiri godine nakon što je deset puta tragikomičnija figura od takvog Bandića upravljala Gradom, nema više dvojbi. U konačnici, za četiri godine su više devastirali Zagreb materijalno i duhovno nego svi gradonačelnici i vlasti tijekom zadnjih pedesetak godina, gotovo na razini Titovog „oslobođenja“.

Jedna struktura je zamijenjena drugom, u mnogočemu destruktivnijom i nakaznijom po ukupnu društvenu higijenu i zdravlje nacije, a razorna opasnost je u prividnoj i umjetno režiranoj suprotnosti te strukture sa strukturom koja nadzire državni poredak, iako su krvožilno i živčanim sustavom spojeni organizmi koje nikakav kirurški tim ne može razdvojiti.

Je li Herman bio pokriće stvarnoj ekipi?

Zato je Herman bio privid i prošao kao i svaki privid, od čega se ni uzročno, ni posljedično nije nikako mogao otrgnuti. Njegov prethodnik Filipović je prihvatio taj rizik, ušao u tu strukturu duboko i u neusporedivo težim okolnostima s živom Bandićevom mrežom i nacionalnom ikonom Škorom uspio sačuvati svoj i obraz HDZ-a, za razliku od Hermana koji je u neusporedivo komfornijim okolnostima postigao za nijansu bolji brojčani rezultat, a koji je u stvari debakl simbolike HDZ-a u Zagrebu u koji je Herman gurnut i osuđen i prije izbora. Filipović je riskirajući dospio u samu glavu poretka, pa kad je pokušao odbaciti privid i djelovati kao osoba s integritetom nisu se birala sredstva kako bi ga se eliminiralo. To je u jednom trenutku doživjela Bruna Esih, zatim Nataša Tramišak, doživio je i Josip Dabro više puta zbog svoje tvrdokornosti i "nediscipline", što u HDZ-u, što s „gazdama“ Vujnovcem i Radićem, doživio je prilično gorko i Dragan Primorac, te niz ljudi s manjim ili većim političkim potencijalom na svim razinama funkcioniranja poretka. I doživjet će opet svi koji su stjecajem okolnosti uspjeli preživjeti takve udare, ne odustanu li od samih sebe dok je poredak ovakav, ili ako ne napuste poprište nastavljajući se baviti drugim poslovima, pogotovo ako i kad zanemare iz koje rupe ih je zmija ugrizla i da je i dalje gmaz u mraku, više ili manje vidljiv, zmija s kojom nema suživota, ili prema čijem otrovu kršćanin nikako ne smije pristajati na toleranciju, kako bi rekao moj župnik Darko.

Zagreb je najvažniji i stvarni izlog, slika i prilika državne politike, realnog stanja i perspektive cijele Hrvatske u svim bitnim segmentima. Zagrebački proračun je veći od proračuna svih gradova zajedno, Zagreb je ime, prezime i rodoslovlje hrvatskog naroda, prva slika svakome tko želi upoznati Hrvatsku, pregled svih povijesnih uspona i padova nacije. Kao što u filmu „Kraljevstvo nebesko“ saracenski kralj Saladin kaže Balianu, branitelju Jeruzalema – Jeruzalem je ništa. I sve. To je Hrvatskoj Zagreb. Zato nitko ne može reći da je pobjednik izbora ako je izgubio Zagreb, pogotovo ako ga je prepustio bez borbe Soroševim „Saracenima“. Priroda HDZ-ove vlasti na državnoj razini tijekom zadnjih preko dvadeset godina se zrcali u Zagrebu. Plenković devet godina upravlja Hrvatskom, uzdiže pobjedu u Osijeku koja je stvarana godinama prije, na koju je najmanje mogao utjecati i utjecao, a u Zagrebu nije ni pokušao stvoriti ravnopravno, a ne pobjedničko ozračje državotvorne politike na koju se poziva. To je istina o pobjedniku ovih izbora i ulozi izbora u konfiguraciji državnoga poretka.

Bitka za Osijek

Naivci će se dati namagarčiti interpretacijom i potenciranjem rezultata u Osijeku, koje će Plenković predstavljati kao stvarni karakter njegovog HDZ-a, no, karakter njegove paradigme je rezultat u Zagrebu, pri čemu ne govorim o Hermanu, nego o Tomaševiću. Osijek mu je tek poligon za konačno podčinjavanje stranke do bezličnosti čemu ima poslužiti njegov potencijalni projekt koga je pronašao uz sekundiranje stranačkih gurua u Anušićevom rasadniku, mladi, nekarizmatični i neobično uspješni Radić u koga je puno uloženo i politički, i materijalno, počevši s uvrštavanjem u predsjedništvo HDZ-a na Izbornom saboru stranke na kojem su se Nina Obuljen Koržinek, Erlić i Radić naglo prometnuli pred šokiranim članstvom u zvjezdani trojac Plenkovićevog "modernog HDZ-a", do državnih upumpavanja sredstava u niz infrastrukturnih i gradskih sadržaja. Naivno je i pomisliti da Plenković vidi u Radiću stranačku perspektivu ili potencijal, da ga respektira i cijeni više od korisnog i potrošnog instrumenta, i da je u svemu tome što se događa oko toga čovjeka, primarna njegova osobna politička vrijednost. Te vrijednosti može biti, može biti ovakva ili onakva, ali, vidio on Predsjedništva HDZ-a ne bi, kao ni Erlić, koji mu komunikacijski i javnom frekvencijom sliči kao jaje jajetu i točno po modelu Plenkovićevih kadrovskih standarda, pogotovo na "izborima", da nije procijenjen kao pogodan instrument za sukob s Ivanom Anušićem. Zbog pripreme okolnosti posve sigurnog Plenkovićevog nasrtaja na Anušića se i stvara fama o procvatu Osijeka i o sjajnom, mladom i pametnom gradonačelniku kao nekada u vrijeme famozne antibirokratske revolucije promiloševićevsko rukovodstvo Crne Gore, zbog toga je Plenković i prihvatio realnu šaku u glavu s kandidaturom Nataše Tramišak za županicu, žene koja će ostati upamćena kao hrabra negacija njegovog modela vladanja, kako bi imao što manje štete, bolji alibi i eliminirao glavninu nacionalnih prigovora zbog toga planiranog udara. Nisu se rezultati ni zbrojili, ljudi bi rekli - ni ohladili, a Plenkovićev pajdaš Nino Đula otvara pitanje političkog prava na uspjeh u Osijeku, nastavljajući za izbore privremeno uspostavljeno zatišje u orkestriranom i ciljanom granatiranju Anušića radi uvođenja "reda u stranku".

Rezultati u Zagrebu su vjerna kopija stanja kompletne medijsko-političke ponude.

Ako je normalnim ljudima ikada i bilo dvojbi o "fenomenu Zagreba" više ih ne bi smjelo biti.

„Možemo“ kopirao HDZ-ov model- plati šmokljana i pobjeđuj!

Možemo je upravo od HDZ-a naučio vladati i održavati vlast. Što više ljudi interesno i egzistencijalno umrežiš, što realnija očekivanja potakneš, s kontrolom golemih javnih sredstava, koja im daje pokriće i uvjerljivost pred šmokljanskim skupinama, to veća otpornost na sve izazove i to sigurniji uspjeh.

Ključna razlika u odnosu na HDZ ili SDP, obje masovne stranke, je u tome što Možemo uz to ima i strogu ideološku inicijaciju, koja se mora javno demonstrirati. To ih s egzistencijalnim benefitima pripadnicima čini daleko monolitnijim i prodornijim od obje spomenute stranke, to ih čini klasičnom sektom. Imamo dakle razvoj posve suprotnog modela u odnosu na većinu hrvatskih izbornika, koji od države i vlasti očekuju jedino da im ne čini osobnu i opipljivu štetu, pa se radije sklone u stranu i u sigurnost neizlaganja, izbjegavajući i poniženje lažnoga izbora. Imamo HDZ-ov i SDP-ov model izravne interesne uvezanosti što većega broja ljudi.

U čemu je razlika SDP-a i „Možemo“?

Razlika SDP-a i Možemo je u tome što je SDP-u kao masovnoj organizaciji ključna slabost politički hijerarhijski i organizacijski model djelovanja koji ne može funkcionirati bez karizmatičnog vođe, model koji nije ni usprkos realnih pozicija moći u zemlji mogao sačuvati monolitnost, kakvu od postanka ima "Možemo" jer su ustrojeni kao sekta. Sekte ne disperziraju moć i utjecaj, pa im lideri ne trebaju, zato im šmokljanuk ne smeta, a nedostatak liderstva kompenziraju posudbom tuđih autoriteta, vrlo često nevidljivih, makar bili u svemu suprotnost. SDP ne može funkcionirati s Hajdašom Dončićem, kao što nije mogao ni s Peđom Grbinom jer nisu lideri, a nisu se nikada usudili brendirati kao šmokljani pa su pokušavali glumatati "muškarce" vjerni tradicionalnoj politici i ostavljajući tragikomičan dojam. Plenković je to shvatio, pa je tradicionalnom političkom načinu djelovanja masovne organizacije, snažno ucjepio sektašku narav upravljanja s paralelnim sustavom u kome su krajnje dominantni šmokljani, istovremeno vežući opstanak i sudbinu stranke za sebe stvarajući svojevrsnu pozicionu virtualnu karizmu moći u nedostatku osobne, u čemu mu je savršeno sekundirao Milanović. S jedne strane, neprikosnoveni je vođa potreban za upravljanje masovnom organizacijom i raspodjelom golemoga plijena bez unutarnjeg krvoprolića izuzev kad on eliminira, s druge strane šmokljanizacijom stranke i države postiže narav i militantnost karakterističnu za sekte.

Njegova "muškost" izravno ovisi o političkoj i hijerarhijskoj moći, bez nje - bio bi Hajdaš Dončić.

Ili Tomašević.

Zato je Plenkoviću neusporedivo i potpuno prirodno bliži Možemo ili Centar s prirepcima raznih boja, nego bilo tko i bilo što s minimumom karizme ili bilo čega tradicionalnog.

Njega, kao i Tomaševića, kao i Hajdaša Dončića, kao i cijeli niz ljudi iz toga spektra sve tradicionalno podsjeća na razdoblja u životu u kojima nije bio "konkurentan" vršnjacima izvan moćne obiteljske zaštite i realne situacije u kojima je takvim tipovima sve tradicionalno, prirodno i običajno izvan odobrenih pravila ponašanja bilo opasno i ugroza.

Zato se on panično boji konkurencije i zato tako silno nastoji demonstrirati moć, pogotovo ukoliko se osjeća ugroženo pojavom bilo koga ili bilo čega tradicionalnog u blizini.

Otud i nagrada Atlantic Councila o kojoj sam pisao u prethodnom poglavlju.

Tetkice i partizani

S druge strane projekt "Možemo" nije ni mogao biti uspostavljen s "muškarcima", jer bi to bila potpuna suprotnost temeljnoj paradigmi - negaciji integriteta, čemu isključivo pogoduju šmokljani, čiji je šmokljanuk vrhunska garancija krajnje slijepog i militantnog zastupanja utemeljiteljske investicije u - razaranje i negaciju. Milanović je reakcijom u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore spasio SDP i od njihovih, a posebno od možemovskih šmokljana, zadržavajući ravnotežu ključnih stupova poretka, ali dalje od toga nije ni mogao, ni trebao. U konačnici, figurativno i stvarno, šmokljane je ostavio Plenkoviću.

Zato je Tomašević savršena figura za "Možemo", a "tetkasti muškarac" Hajdaš Dončić postaje nužno sve marginalniji partner takve - moderne ljevice, kojom se pod antifašizmom glasačkom tijelu antagoniziranom prema svemu nacionalnom i kršćanskom prodaje Sava Kovačević s trorogom kapom i petokrakom, s brčinama i mitraljezom, u kotuli i na štiklama. Nešto kao stvorenje napravljeno do Bate Živojinovića i Ivane Kekin.

U konačnici, ako se već ljevica fura na antifašizam, partizanluk, na Titove narodne heroje, možete li zamisliti partizane Tomaševića, Gordana Bosanca, Milu Kekina ili Hajdaša Dončića?

Uginuli bi za dva dana u šumi ili bi tražili prvog domobrana da se predaju i da ih nahrane.

S takvim "partizanima" je SDP potpuno potonuo s obzirom da su deklarirani sljednici te junačke agende u još uvijek bitnom dijelu izbornog tijela, jer i najzadrtiji sljednik vidi da mu Hajdaš Dončić ne izgleda junački i partizanski, a Tomašević funkcionira kao njihova karikatura i stvarna negacija nudeći im se kao moderna verzija "borca za slobodu" protiv mrskih fašista. Hajdaš Dončić je partizan isto kao što su Radić, Hasanbegović, Peternel ili Bujanec ustaše.

Pitat ćete se, kako to da onda te ustaše, kakvi su god, ne uspijevaju biti prihvatljivije većini hrvatskih ljudi nego takvi tetkasti partizani, pa osvoje vlast i postanu država ili Zagreb.

Jednostavna je formula neuspjeha jedne i uspjeha druge karikature.

Uzroci su u naslijeđu.

Lažnjaci su i jedni i drugi, samo što suvremeni partizani današnjim ustašama prepuštaju šumu, a sebi ostavljaju benefite „oslobođenja“ Zagreba i Hrvatske, partizanima Grad i država, ustašama kokošinjci i pokoja ukradena kokoš u „junačkoj borbi“.

Partizani na štiklama

Bili tetkasti, bili u kotulama ili u štiklama, ti partizani su i dalje jedini organizirani mehanizam otpora prema "ustaškim, katolibanskim, nazadnim, proruskim, protrumpovskom, divljačkim" oko koga se institucionalno, organizacijski, sentimentom i interesno okupljaju prvenstveno izdanci "antifašističkih" obitelji, neovisno kakvoga i kojega profila. Ti su ljudi dobrim dijelom uvjereni u moralnu ispravnost laži s kojima su se suočili ili s kojima se mogu suočiti danas ako žele, ako već nisu mogli tijekom bivšega jugoslavenskog i komunističkog režima, ustrajavaju na njima kao svojoj paradigmi, jer se s jedne strane istinski boje „strašnih ustaša i nacionalista“ zbog odgojnog i ukupnog socijalnog drila tijekom odrastanja i formiranja, a s druge strane, imaju i konkretne materijalno-statusne razloge zbog kojih ne mogu odustati od izopačene negacije naroda kojemu stjecajem okolnosti pripadaju rođenjem. U njih i u njima je sustavno usađivan strah od svega spomenutog prethodno, s ljudima su u stanju cijeli život živjeti usporedno, a izrazito su naučeni na državnu i javno uvjetovanu društvenu poziciju i moć. U takvim okolnostima razvija se model organizacije i djelovanja koji doslovno znači život nezanemarivom broju pripadnika te socijalne i društvene skupine, pa finese, ima li njihov "borac" brkove i mitraljez ili je tetkica u kotuli i na štiklama na kojima nabada k'o ranjena kokoš, postaju manje bitne od opasnosti od neprijatelja.

Svatko im jer prihvatljiv tko je, kakva god, brana pred „ustašoidima“ i desničarima.

„Lezbijadom“ za slobodu – Sava Kovačević i „Pičkovoz“

Tomaševićev stvarni profil čine događaji kao "lezbijada", gdje se organiziraju proboji „neograničene slobode“ i „trijumfa individualnosti i emancipacije“ kao naziv grupe "Pičkovoz" i čitav niz degutantnih sličnih eskapada skupina potkapacitiranih osoba, unovačenih redom mladića i djevojaka koji su od prvih dana djetinjstva bili marginalizirani u svome okruženju, obično s teškim osobnim kompleksima i proporcionalno tome s golemom željom da jednoga dana te nedostatke nametnu kao društvene kriterije i vrline. Sad zamislite u toj kaotičnoj slici svijeta narativ o Savi Kovačeviću i nekom tipu iz "Pičkovoza"! Ako mislite da se zafrkavam, pogledajte ovdje o čemu govorim.

Foto: Index

Paradigma "Možemo" je uspostavljena na borbi protiv svega normalnoga i protiv svega što nisu nikada mogli biti, u rasponu od prirodnih seksualnih nagona do krajnje tipičnih obilježja koja su određivala vršnjake i vršnjakinje, na krajnje asocijalnoj naravi ranjenih osobnosti tijekom života, koje je kroz život pratila svijest o hendikepima kojima su bili evolutivno ili socijalno obilježeni. To je matrica suvremenog europskog establišmenta, odnosno „europskog Zagreba“ koga zagovara Plenković otvoreno se rugajući članstvu HDZ-a u Zagrebu i Hrvatskoj, bar onome nešmokljanskom članstvu. To je Tomaševićev Zagreb.

Da bi politička organizacija mogla odoljeti svim iskušenjima i sačuvati svojevrsnu koheziju na izborima, mora imati golemu pozicionu moć, a u Hrvatskoj za dvije takve strukture jednostavno nema mjesta, jer nema resursa.

Potvrda kohezije HDZ-a i „Možemo“

Ovi izbori su potvrda suživota HDZ-a i Možemo, političke stranke koja je poprimila karakter interesne organizacije i čiji model počiva na isključivo interesnoj koegzistenciji najrazličitijih grupa s jedne strane i s druge strane sekte utemeljene na militantnoj koheziji ideološko-egzistencijalnog modela u kojemu nema odstupanja.

U potpuno razorenoj i kaotičnoj društvenoj i političkoj društvenosti kakva se u Hrvatskoj desetljećima producira i reproducira, rezultati ovih izbora su neopoziva potvrda takvoga stanja odnosa. Točno onako kako je HDZ desetljećima zadržavao živom i snažnom moćnu infrastrukturu na razini zemlje, interesno uvezujući svoj poredak od vrha do dna i stvarajući teško oborivi štit od stotina tisuća ljudskih egzistencija u zemlji, Možemo je izgradio u Zagrebu.

Plati i imaš vlast

To je potpuno poznat model. Svako malo svjedočimo proboju informacija o javnom financiranju stotina tzv. civilnih udruga udruženih u međusobne holdinge, saveze, pokrete, kako u Hrvatskoj, tako i u Europi, iz kojih kroz sumanute i nakazne aktivnosti kao ova „Lezbijada“ bezbrojni militanti crpe život i žive od svojih „borbi“ stvarajući kaos i bolesno društvo, te istodobno čine moćnu izbornu strukturu koja stalno metastazira i čini štit oko središta svoje političke i životne moći neprobojnim.

Na to posredno podmićivanje se na godišnjoj razini izdvajaju golema sredstva, toliko velika s prijetvornim deklarativnim ciljevima, da je neusporedivo poštenije da primjerice Tomašević kao predizborni program predstavi plaćanje svakome Zagrepčaninu dvije, tri tisuće eura za potporu na izborima, ili da Plenković isto to obeća svakome državljaninu koji će poduprijeti – takav njegov program. Prema ozbiljnim ekonomskim analizama, u Hrvatskoj svake godine iz javnih sredstava na svim razinama doslovno ispari oko pet milijardi eura, ne računajući ilegalno poslovanje i crno tržište. Lako je usporediti što je isplativije.

Bilo bi po svemu neusporedivo jeftinije za Grad i za Hrvatsku, pogotovo kad se usporedi samo s javno dostupnim informacijama o izazvanim štetama gradskim i državnim upravljanjem tijekom proteklih nekoliko godina. Bar bi manje bilo nepoznanica i nagađanja, a i ljudi bi takvu „transparentnost“ više cijenili, kao što većina ljudi bez obzira na neprihvatljivost postupka, poštuje razbojnika koji sam i svjesno riskira odlučujući se na pljačku spreman prihvatiti i uspjeh i kaznu. Ljudi bi rekli – pošten razbojnik!