Plenkovićeva doktrina – Zapadu duh, Rusima kruh
Nema nikakve sumnje da su kampanja i pritisak na N1 motivirani istim interesima kao i pritisak na Allianz u rujnu i listopadu 2022...
Plenkovićeva reakcija prema kabelskoj televiziji N1 mnoge je iznenadila, iako pažljivim kroničarima to nikako ne bi smjelo biti iznenađenje, pa su zbog tog umjetnog iznenađenja reakcije većinom usmjerene potpuno pogrešno. Ključna pogreška je nastojanje to prikazati samo Plenkovićevim karakterom, koji ne podnosi kritiku ili negativan javni odnos prema njemu, iako je točno da on prilično manijakalno prati svaku riječ koja se o njemu progovori, te da u namjeri sveobuhvatnog utjecaja na stvaranje gigantski prihvatljivog lika i djela nastoji zakrpati svaku rupicu u javnosti ne birajući sredstva i oslanjajući se vrlo često na osobe kojih se javno gnuša. Ne samo on zbog svoje željene projekcije, nego i svaki pristojan čovjek. Nikada u javnosti nitko s takvim ulaznim javnim profilom i na njemu prezentiranim potencijalom, nije tako brzo i očito kompromitirao baš sve do čega mu je karijerno stalo odabirom ljudi sa sasvim suprotnim preferencijama, što u psihosocijalnom kontekstu ukazuje na ozbiljne slabosti karaktera i osobnosti, a u političkom smislu na lažan potencijal.
Nekolicina njegovih bliskih suradnika su mi govorili da nevjerojatnu pozornost pridaje krajnje banalnim kritikama na posve nebitnim stranicama, a da je često i najviše rukovodstvo stranke bilo izloženo njegovim uvodnim monolozima i hvalospjevima nekih pseudokomentatora i probisvjeta, od kojih bi zbog budalaština i pripisivanja zasluga, koje su mu javno ispisivali bilo mučno i najimunijim stranačkim poslušnicima. Isticali su mi nevjerojatan slučaj kad je neki samozvani "analitičar" napisao da je Plenković zaslužan za uspjehe nogometaša u Moskvi i Dohi, a on to isticao kao vrhunsku komentatorsku lucidnost. S obzirom da mi je to govorilo nekoliko ljudi koji s njim godinama surađuju vrlo blisko, zgražajući se takvom njegovom transformacijom tijekom godina, nisam sumnjao u točnost te informacije, što zbog iskrene neugode s kojom su mi to ljudi govorili sve više sumnjajući u postupke i pravac tog čovjeka shvaćajući da se i njih s razlogom javno percipira sudionicima te javne shizofrenije, što zbog Plenkovićevih javnih reakcija pred medijima, i u kamere, i u mikrofone, koje su s vremenskim odmakom njegove vladavine dobivale sve veće ubrzanje i učestalost.
Zadnji put sam naveo Plenkovićevu zastrašujuću izjavu da njegovim ministrima i dužnosnicima koji su na funkcijama zbog njegovog izbora, ništa u njihovim životima ne smije biti važnije od njegovog povjerenja.
Prilično sam siguran da se u dugoj povijesti država takvo što nije moglo čuti ni u užim dvorskim krugovima, ni od najzloglasnijih vladara, čak ni onih koji su nepovjerenje prema suradnicima iskazivali sječom glava. Izgovoriti to, prvenstveno je pitanje civilizacijskog stanja društva, pitanje elementarne kulture i specifičnog stanja ličnosti, te odnosu osobe prema društvenom okruženju u kojemu živi.
Što se dogodi čovjeku da to izgovori, da tako nasrne na televiziju i da javno, pred stranačkim vrhom hvali autora budalaštine, otvorene izmišljotine, da je zaslužan za nogometne pobjede Modrića i suigrača?
Za vrijeme komunističke diktature u Jugoslaviji, jugoslavenska "sloboda" se često potvrđivala ismijavanjem režima u Bugarskoj i pogotovo Albaniji, a prepričavala se zgoda kada je talentirani pisac u Albaniji objavio prvi međunarodno uspješni roman i zainteresirao diktatora Envera Hoxhu. Hoxha ga je očinski posavjetovao da piše o revoluciji, a savjetnici mu predložili da malo istakne Vođino junaštvo u borbama s Talijanima. Pa se mladić raspisao, u novom romanu napisao da je Hoxha sam pobio cijelu talijansku brigadu, pa u sljedećem dodao još jednu, očekujući milost i nagradu.
Kako toga nije bilo, u zadnjem romanu mladić napiše da je voljeni Vođa sam pobio tri brigade mrskih talijanskih fašista. Kad je Hoxha to pročitao, razbjesnio se i naredio da mladog pisca smaknu uz urlik - On mene zajebava. Dvije sam sredio, ali tri nisam!
To bi se moglo usporediti s Plenkovićevim zaslugama u svemu i svačemu, pogotovo u borbi za Ukrajinu i protiv Rusa. I naravno, bez zasluga za razotkrivene slabosti, za koje uvijek ima dovoljno kandidata za ministre.
Njegova reakcija prema N1 je posve prirodan slijed ponašanja i neskrivenog ogorčenja prema američkoj politici koju, kako zna u svojim dugim monolozima istaći, nikako ne uspjeva "probiti". To je ključni razlog, bez obzira na navedene primjere teške dezorijentacije i neke vrste psihološke devijacije. Psiholozi s kojima rado prokomentiram tako neobične i radikalne amplitude u ponašanju javnih osoba to uvijek povezuju s karakterom odgoja i formiranja ličnosti. Dovode to u vezu s raskorakom ambicija i realnih sposobnosti, a nakon toga s izrazito izraženom osjetljivošću i strahom za svoj status pred mogućom ugrozom koja se može povezati s nekim javnim negativnim odnosom prema takvim ljudima.
Psiholozi će tu sklonost iluzije o svome liku i djelu povezati i s realnom društvenom moći, koja uz utjecaj okruženja što se nužno formira oko svake moći, dovodi do dezorijentacije i najstabilnijih karaktera. Negdje na početku prvoga mandata Andreja Plenkovića na čelu Vlade, kad su se mogle vidjeti njegove kadrovske i profilne preferencije u izboru najužeg tima suradnika, pa i nekih ministara, napisao sam anegdotalnu priču o lovu komunističkih moćnika i snalaženju ljudi u njihovoj blizini, koji su često morali smišljati prave vratolomije kako bi sačuvali posao. Bilo je to tada dobronamjerno javno upozorenje upravo Plenkoviću.
Ponovit ću priču.
Komunističke glavešine su često organizirale lov kao neku vrstu team buildinga. Neka vrsta inicijacijskog hobija za partijsku strukturu bili su lov i nogomet. Otprilike kao Plenkoviću košarka. Tu se znao red.
Nije se smjelo događati da član Centralnog komiteta ulovi manje jarebica, pataka ili kržljavijeg medvjeda od nekog tipa iz općine, a opet, tu je postojao red, pa sekretar partije u Karlovcu nije smio uloviti više od sekretara iz Zagreba. Izuzetak su bili narodni heroji, oni su smjeli što su htjeli, posebno oni koji su imali dokaz da su bili u lovu s Titom. Ekvivalent tim narodnim herojima bi bili danas recimo Mate Granić i Vladimir Šeks.
Tako jednom prilikom, stotine sekretara se postrojilo oko jezera, najsuvremeniji karabini, zelena odjela, šeširi, iza njih u blizini vozači koji su dodavali čuturice rakije, municiju, skupljali patke. Lovilo se patke. Kad je naletjelo oveće jato pataka otvorio se pravi front. Sjevalo je na cijeloj crti, patke su letjele, tu i tamo padale.
Sekretar Stanko, zdepast, popravio se pedeset kila žive vage za tri godine, karijera je bila pred njim, pucao k'o lud.
Neće, pa neće. On puca, patke lete.
Da poludiš!
Još teže je bilo gledati neke sekretare u blizini kako oni i njihovi vozači oduševljeno urlaju kad bi patka pala.
Stanko zaurla vozaču - Daj amo municiju, jebat ću im mamicu!
I primjeti da se vozač smijucka.
- Šta s' smiješ Bog majku, zaurla sekretar?
-Čudim se druže Stanko. Majku im nji'ovu, mrtve, a lete, izvali vozač.
I umiri druga Stanka, kome se svidjelo vozačevo viđenje.
Nažalost slične zgode danas o Plenkoviću kruže među ljudima kojima je njegovo povjerenje najvažnije u životu. Ne bi to bio problem, bila bi to vrhunska zajebancija da se radi o čovjeku i ljudima, koji upravljaju svojom imovinom i imaju utjecaj samo na svoje živote. Riječ je o psihološkom profilu čovjeka, koji u puno vrlo važnih elemenata odlučuje o stanju hrvatskog naroda, a najopasnije je što su to implikacije na budućnost i generacije koje stasaju. Sada ta anegdota više nije upozorenje Plenkoviću, jer je za njega kasno, to je upozorenje HDZ-u i Hrvatskoj, koja upravljanje državom doslovno srozava na razinu recimo Bujančeve vjerodostojnosti, osobne i novinarske.
Iz tog psihosocijalnog i političkog konteksta je nastala Plenkovićeva reakcija prema N1, koja Plenkovića otvoreno dovodi u razinu Bujančevog javnog propagandizma o toj televiziji, od kada su uzeli na nišan Plenković - Vujnovac savez.
Plenković zna da N1 nije samo redakcija ili skupina, mahom ljevičarskih i globalističkih novinara, zna da to nije "srpska televizija" kako trube DP i Bujanec sa svojim krdom, i zna da iza te televizije može vrlo lako stajati, a oko najvažnijih programskih pitanja i stoji, moćna grupacija utjecajnih ljudi, kojima je pristup državnom vrhu SAD-a kao dobro jutro, pa ne samo on, a on u svojoj shizofrenoj poziciji umjetno formiranog supermena s teškom i detronizirajućom stečevinom ispod stola, mora ponašanju N1 davati doslovno sudbinsku moć američkih političkih namjera.
Plenkoviću su rak rana još od 2016. Amerikanci, neovisno o administraciji, bila Obamina, Trumpova ili Bidenova. Nikada mu nisu vjerovali, a na Zapadu nema "međunarodnog ugleda", pogotovo među briselskim mediokritetima mimo Amerikanaca.
Zato takva reakcija prema N1.
Umjesto da se upita zašto je to tako, on se sve jasnije svrstava s bujičarima u javnosti i politici, koji u prvi plan te televizije guraju "Srbina", pokušavajući manjinskog suvlasnika te United Media kompanije Šolaka iskoristiti kao mamac i instrument diskvalifikacije na krajnje primitivnoj razdjelnici, skrećući pozornost s bitnih procesa koji osporavaju njegovu virtualnu moć u Hrvatskoj, bez koje se cijeli poredak ruši kao kula od karata. N1 programski nije moja televizija i u vrijednosnom profilu zagovaraju i promiču klasičnu američku ljevičarsku i globalističku agendu, što smatram izuzetno opasnim nastojanjem u današnjim globalnim pospremanjima.
Ali, ako zanemarimo tu autorsku agendu, uvjerljivo su najinformativniji medij danas u Hrvatskoj.
Sa srpstvom kakvo poznajemo i s kojim bujičari mašu kao s nekom vrstom plašila u kukuruzu pred sve manjim brojem idiotiziranih sljedbenika, N1 nema ništa zajedničko. To je američka globalistička televizija u kojoj je Šolak jedan od direktora, a neusporedivo veće probleme rade Vučićevoj Srbiji, nego ikom drugom.
Bujanec i televizije, te mediji koje ne-kontrolira Mario Radić kao ovlaštenik Pave Vujnovca i njegove grupacije, ali ga slušaju bespogovorno iz čistog entuzijazma zbog toga što ih ne-kontrolira, te Domovinski pokret i njihovi sateliti unazad godinu dana od kada je N1 oštro usmjerio kritički fokus u kombinatoriku Vujnovac - Plenković, vrlo agresivno nasrću na "srpsku N1". Javnost ne zna da je to što rade klasična koalicija s Vučićem u Srbiji, koji Šolaka i United Media svako malo etiketiraju "ustaškom" agresijom na Srbiju. Dakle, ista programska agenda su u Hrvatskoj "četnička televizija", u Srbiji "ustaška", a Plenkoviću, koji se zaklinje u sve "europsko", ta televizija utemeljena na europskom zakonodavstvu ratificiranom u Hrvatskoj je sumnjiva, baš kao što mu je neprihvatljiv eventualni interes europskog tužiteljstva oko Nine Obuljen i Geodezije.
Neobično, zar ne?
Koja simfonija Plenkovića, Bujanca, Radića i Vučića?
Zašto?
Ako tome čemu svjedočimo posve očito u infrastrukturnim, gospodarskim, energetskim politikama i politici proizvodnje hrane, dodamo politike u tzv. društvenom spektru, gdje Plenković nemilice favorizira nizom politika, posebno preko Nine Obuljen, agresivnu briselsko-američku državnu agendu "ljudskih prava" s krajnje izopačenim javnim zagovorima redefinicije samoga postanka čovjeka, obitelji i društva, uz iznimnu toleranciju i potporu agresivnim antihrvatskim agendama tzv. antifašizma i političkog srpstva, imamo naizgled kontradiktoran, ali s pozicije Plenkovićevog profila vlasti pod svaku cijenu, posve normalan, krajnje prijetvoran politički model upravljanja zemljom. Zapadu duh, Rusima kruh.
Primjera radi, navodno bez utjecaja Plenkovićeve Vlade i ministarstva kulture, nakon teško kompromitiranog Faktografa, koga su utemeljili golemim donacijama globalnih financijera HND i GONG, EK iz europskih sredstava odvaja dva milijuna eura GONG-u, ali i N1 kao sunositelju međunarodnog projekta provjere "istine" u hrvatskom javnom prostoru. Uz napomenu da bi to bio potpuni krah države da bilo tko u Hrvatskoj neovisno o vlasti uvodi "red" u javni prostor, čime prebacivanje odgovornosti za šopanje novcima već kompromitiranih cenzora u biti postaje priznanje razdržavljenja Hrvatske, valja naglasiti da to izvan svake sumnje nosi samo tzv. europsko pokriće za odluku Plenkovićeve Vlade.
Vidljivo je da se u tzv. društvenom sektoru Plenković nastoji grčevito prikazati većim globalistom i ljevičarem od europskih i američkih nositelja tih trendova, pokušavajući na taj način uz uočljivo agresivni zagovor Ukrajine i Zelenskog, prikriti narav političko-poslovnih saveza s Vujnovcem i pozadinskim centrima, koji stoje iza njega, a ni s Bruxellesom niti s Amerikancima nemaju veze.
Da se u toj simfoniji ne kriju možda nekada duboko skriveni, danas već opasno prozirni i napuknuti ruski interesi!?
Smije li se u ozbiljnim i krajnje indikativnim postupcima oko energetskih i strateških infrastrukturnih politika, koje se uz snažnu suradnju s Plenkovićevim kabinetima, ali i Milanovićevom vladom razvijaju godinama i metastaziraju u svaki kutak Hrvatske, te politika oko Fortenove, u kontekstu navedenih javnih incidenata, zanemariti ruski geopolitički utjecaj, preko ruskih uporišta u Srbiji?
O toj indikativnoj metastazi i protagonistima, s krajnje čudnim događajima i posljedicama sam puno puta separatno i pisao i govorio u svojim emisijama, a u narednih nekoliko analiza u nastavcima ću to detaljno i cjelovito iznijeti ponovo. U tom kontekstu valja gledati američku odluku da nakon nekoliko godina u Zagreb pošalju i veleposlanicu, koja definitivno nije izraz priznanja i uvažavanja državne politike, koju personificiraju Plenković i Milanović, koliko se god oni trudili predstaviti sukobljenim.
Prema ozbiljnim saznanjima i Amerikanci su shvatili da je vrag odnio šalu.
Plenković ne smije reći, pa ni spomenuti "Srbina", a ne smije ni Amerikance, pa gnjev zbog fokusa N1 na njega, Barbarića, Vujnovca ne može sakriti, jer zna da to što rade javno predstavlja jasan znak stvarnog odnosa američke državne politike prema njemu.
Zar netko misli da su Amerikanci apostrofirali Davora Filipovića i uvrstili ga u vrhunske partnere sve do službenog prijema u State Departmentu zato jer je Plenkovićev ministar, te da u njemu nisu prepoznali čovjeka koji se otvoreno suprotstavlja usmjeravanju hrvatske državne politike nasuprot američkog savezništva, i zašto ne reći, modelom klasične zavjere u ruski medvjeđi zagrljaj čije ključeve drži Srbija?
Baš tom prilikom je Plenković napravio daleko teži incident i izvan svake sumnje utjecao na IMS HTV-a, preko poslušne karijeristkinje Periša Čakarun, blokirao emitiranje priloga sa sastanka Filipovića i američke državne tajnice za energetiku, jedne od pet-šest najvažnijih državnih osoba u američkoj administraciji, koji je pripremila HTV-ova dopisnička ekipa u Americi. Prilog je bunkeriran u centralnom Dnevniku, da bi nekoliko sekundi bilo objavljeno kao zadnja vijest točno u 24 sata u trećem Dnevniku.
To sam komentirao u emisiji "Kreatori istine" u kontekstu već uočenog snažnog angažiranja N1, jedinog medija uz moju emisiju "Kreatori istine", koji se, istina naknadno, odlučio pozabaviti vratolomijama Vujnovca, Barbarića i Plenkovića i već tada jasno naglasio da Plenkoviću, s tim i cijeloj toj skupini, posredno i hrvatskoj državi, predstoje ozbiljni međunarodni problemi. Koliko se god ulagalo u kontrolu medija, sa svih strana, a isključivo komuniciram s relevantnim izvorima, pristižu potvrde te informacije. Utoliko više, ukoliko se Plenković i njegovi propagandisti, silni savjetnici među kojima se posebno ističe odavno kompromitirani, stručno neuvjerljivi i bezlični ekonomski savjetnik Savić, više napinju isticati međunarodni "ugled" Hrvatske i Plenkovićeve zasluge.
Plenković se slama zalažući niz hrvatskih politika i resursa za "Ukrajinu", prije toga za sve opačine tipa Istanbulske konvencije, zatim basnoslovno financirajući američke farmacijske gigante razbacujući stotine milijuna eura novaca koji Hrvatska nema za anti-covid cjepivo, ali, to što je u jednom trenutku prolazilo u Hrvatskoj u ljevičarskim medijima i društvenoj strukturi, što je prolazilo u jednom djelu briselske administracije, Amerikancima nikada nije. Oni Plenkovića gledaju kroz prizmu Merkeličine istočne politike u Europi koju je započeo slamati Trump, a rat u Ukrajini, apsolutno sigurno ne bez prstiju Bidenove administracije, a prije Trumpa Obamine, definitvno proglasio nepoželjnom, a gledaju ga od 2017. i kroz prizmu političkog servisiranja sporazuma PPD-a i Gazproma. Nikada Pavo Vujnovac i PPD ne bi dobili sporazum s ruskim državnim gigantom Gazpromom, koji nije moguć bez odobrenja Kremlja, da skriveno jamstvo za taj posao nije dala hrvatska Vlada, bez obzira je li to jamstvo bilo formalne prirode ili samo u formi nazočnosti ključnog Plenkovićevog koalicijskog partnera Ivana Vrdoljaka, koji je s Vujnovcem servisirao taj posao u Moskvi. Ne na Svjetskom prvenstvu, kako neki danas objavljuju, nego u specijalnim i višestrukim misijama.
Amerikanci Plenkovića gledaju i preko niza paralelnih procesa, koji u Hrvatskoj metastaziraju još tamo od početka 21. stoljeća i čitavoga niza političkih odluka svih vlada, koje su Hrvatsku udaljavale od SAD, a organski približavale ruskom geopolitičkom utjecaju. Plenković za unutarnjo političke potrebe voli istaknuti "stratešku odluku" o izgradnji LNG terminala, pri čemu se, opet interesantna "slučajnost", bujičari i Radićevi politički jurišnici natječu s Plenkovićem tko će više naglasiti tko je bio za LNG, tko je kako glasovao, kako bi javno pokazali da su bili američki orijentirani, nasuprot nepoželjnih Rusa. Činjenica je da je Plenković na čelu Vlade prihvatio ideju LNG-a tek kad su Amerikanci pritisnuli EK, a Bruxelles Plenkovića, preuzimajući na sebe veći udio financiranja, pri čemu su opet Amerikanci nagovorili Mađare, Slovence i Slovake da jamče otkup potrebnih količina LNG plina kako bi se ispunio preduvjet briselskog financiranja.
Plenkovićeva Vlada je za taj "strateški" infrastrukturni sustav zaslužna utoliko, ukoliko se nije nakon svega usudila protiviti izgradnji.
To se u Hrvatskoj zaboravlja, no Amerikanci pamte. Pazite što se nakon isteka prvotnog razdoblja zakupa LNG terminala, nužnog za izgradnju i financiranje, događa!
Plenkovićev direktor Barbarić u jeku tzv. afere plin za cent, zajedno s partnerom-suvlasnikom terminala Plinacrom, imenuje direktora LNG-a, ovaj raspisuje usred ljeta izvan fokusa političke i opće javnosti natječaj za zakup LNG terminala do 2037. godine, modelom famoznog "najbržeg prsta" koga je zbog otvorenih koruptivnih indicija ukinuo ministar Filipović i na natječaju pobjeđuje PPD. Tako Vujnovac sa svojom skupinom i tko zna kakvim pozadinskim interesima u biti postaje vlasnik i upravitelj „strateškog infrastrukturnog sustava“ i Vujnovac, a ne hrvatska država, odlučuje o energetskim odnosima Hrvatske s Mađarskom, Slovenijom, Austrijom, Slovačkom. Vujnovac umjesto Hrvatske postaje potpuni upravitelj distribucije plina, koja je zamišljena i financirana kao alternativa ovisnosti o ruskom plinu, a da bi ta distribucija imala kanale preko kojih će Vujnovac distribuirati plin iz LNG terminala, država preko EU sredstava izgrađuje dodatnu plinovodnu mrežu i infrastrukturu, u koju je predviđeno u prvoj fazi uložiti oko milijardu eura.
Nema nikakve sumnje da je kampanja i pritisak na N1 motiviran istim interesima kao i pritisak na Allianz u rujnu i listopadu 2022. i da je to prije svega izraz potpuno založene države interesima krajnje suspektne i opasne grupacije, čije postupke zbog otvorenoga saveza s Plenkovićem i državnim institucijama pod njegovom kontrolom, nitko razuman ne može gledati drugačije nego kao – zavjeru protiv hrvatskog naroda, ali i zapadnih geopolitičkih i vrijednosnih saveza, kojima Hrvatska formalno pripada. Tragikomično je i cinično da se upravo ti procesi pokušavaju pokriti u javnosti prokazivanjem svih koji posumnjaju ili koji postave pitanje, kakvo možete vidjeti u ovim tekstovima ovdje, nekakvim srpskim ili ruskim igračima ili plaćenicima. Iz ruskih usta u hrvatske uši!
U narednim nastavcima prvo ću se osvrnuti na realne izglede i potencijal nekoliko novonastalih političkih stranaka i mogući utjecaj nekolicine ljudi u oporbi i na vlasti na izbore za Hrvatski Sabor, a onda u nizu tekstova na kronologiju, događaje, osobe i elemente infiltracije potencijalnih ruskih interesa u Hrvatsku. Da vidimo tko su to „Rusi“…
Materijal za špiunski triler! Dakle sve što čujemo od Plenkovića i Milanovića, je zapravo obrnuto!?
"Tvrda kohabitacija" između njih dvojice, ispada isplanirani scenarij, kako se narod nebi dosjetio!?
Ako je tome sve tako, onda je to zaista vražji posao. Isto kao sa plandemijom, koja uostalom i dolazi iz Amerike, odnosno "duboke države", odnosno globalističke" elite, koja zapravo upravlja svim scenarijima, infiltrirani u sve pore američke i svih administracija zapadnog svijeta, koja upravlja i svim ratovima, dakako koristeći sve prilike i neprilike lokalnih sukoba. Kreatori kaosa, koji se potom nametnu kao "mirotvorci"? Povijest se neprestano ponavlja! Tko jači taj tlači! Ništa novo pod kapom nebeskom!
Svaka čast na tvome radu Markane!