Podjele su nužne
Biramo tek ako imamo što birati...
Ne znam je li više naporno, ili neinteligentno, ili prozirno manipulativno u političkom prostoru isticati podjele kao uzrok problema i nezadovoljstva ljudi, te društvenih neugodnosti i nevolja.
Nije toliko začudno da to ponavljaju dobronamjerni i dobrodušni neuki ljudi, kojima je praiskonski ideal povijesno ucjepljen baš svim velikim idejama i idealima, ali i svakodnevnicom u kojoj se svatko od nas suočava s nečim što sami ne bi trenutno ili nikada učinili, a događa se i čini se izazivajući nam štete i neugodnosti.
Teško je u takvim trenucima ne uočiti razlike među ljudima i ne željeti da svi budemo isti, uvijek svi kao mi sami, kako se ne bi morali suočavati s posljedicama drugačijega što nas uznemirava ili remeti našu uobičajenu rutinu i okruženje.
Rijetko će ljudi u takvim trenucima zastati i ozbiljno razmisliti o tome, što bi bilo kad bi svi bili isti, svi se ponašali predvidljivo i po istom društvenom obrascu. Što bi bilo recimo u politici kad bi svi bili Ćipe, Zekanović, Kekinica, Dalija Orešković, Plenković ili Peđa Grbin? Svi oni prilično sigurno misle i vjeruju, jedino se ne bih kladio za Zekanovića s obzirom na njegov kodeks i mogućnosti mišljenja, da je to što jesu, što predstavljaju i zagovaraju, uzorno i obrazac za blagostanje i red u društvu.
To „biti isti“ i da „nema podjela“ bi nužno morali zamišljati isključivo iz vlastite perspektive, dakle u okviru svojih spoznajnih i iskustvenih mogućnosti.
Što bi bile posljedice?
Ljudi, svi ljudi bi se ponašali točno po obrascu onoga među nama tko ima najizraženiju moć utjecaja na sve ostale, onoga s kim bi se identificirali svi i činili ono što taj netko smatra valjanim. U politici bi to u pretežitom smislu danas bilo da smo svi Plenković/evci, jer on ima najveću pozicionu moć. Svi slika i prilika Andreja.
Samo ponetko – Milanović.
A taj netko bi u tom slučaju morao biti drugačiji. Čim je drugačiji, drugačija mu je perspektiva, a čim mu je drugačija perspektiva, drugačiji su i zahtjevi, što nužno vodi k tome da moramo svoju perspektivu podrediti njegovoj, odreći se nečega što nas određuje i trpjeti tuđe kao svoje.
I, eto osnove za podjele.
Tu dolazimo na korak do Boga i Božanskog među, i u, ljudima.
Tko je onda taj bog među nama?
Slijedeći odgovorno i vjerno baš sve što smo usvojili o Bogu, u što vjerujemo i što nas identitetski, a i osobno određuje, tražeći takvog boga među nama, projiciranog čovjeka s božjim svojstvima, nužno se odričemo Boga Oca, Boga Sina - Isusa Krista i Boga Duha Svetoga, jer nas je Bog stvorio različite s očitom idejom da ovozemaljski život iskoristimo kao dio puta Života na kojemu ćemo svjedočitj slobodu izbora, stvaranja, razumijevanja i odabira.
Odabira između drugačijega, između dobra i zla. Kako birati ako je sve isto?
Čemu državni izbori, čemu napetosti između HDZ-a i SDP-a, između ljevice i desnice, izdajnika i rodoljuba, čemu sukobi Milanovića i Plenkovića ako je ideal da smo svi isti i da nema podjela? Kojega bi se vraga onda natezali izborima za Predsjednika Republike, kad bi ideal bio da nam svu vlast preuzme Plenković ili netko drugi?
Zašto bi onda željeli biti svi isti, istovjetni, skladni, u istoj ravni i koga, odnosno što, bi uzeli kao crtu poravnanja?
Boga?
Da, ali taj Bog nas je stvorio različite i dao nam razum, mudrost, savjest, znanje, kao darove. Što će nam razum ako nemamo razloga razmišljati ni o čemu, a ne bi imali ako smo isti i radimo s tim sve isto? Čemu znanje i težnja znanju ako je sve poznato i jasno, da nam ne trebaju propitkivanja, sumnje, pitanja i odgovori? Nije li lakše i ugodnije stati u red i bespogovorno slušati jednoga, ponašati se točno onako kako taj jedan, taj jedini i jedinstveni očekuje od nas?
Jer, ne bi bilo nikakvih podjela.
Što će nam savjest, ako je baš sve određeno, ideje i misli trajne i nepromjenjive, postupci potpuno predvidivi, i što će nam mudrost ako je sve takvo?
Ništa od navedenog nam ne bi trebalo.
Dakle, što će nam Bog!?
Zaključak je, ili da se Bog Stvoritelj šalio i malo zaigrao, ili nam lažu o Njegovoj praiskonskoj namjeri, ili smo se spremni odreći Boga, koji nas muči iskušenjima svoje slike i prilike, čime nas uvodi stalno i trajno na propitkivanje svoga postojanja i s tim u napore i nesigurne prostore, koje je zgodnije i mirnije odbaciti i prihvatiti bogove koji nam nude svijet, društvo i zajednice - bez podijela.
Nuditi i zahtjevati društvo bez podjela je ponuda odreknuća od Boga, od žrtve, od davanja. To je ponuda uzimanja. U takvom društvu ne bi država imala smisla, a ako postoji, onda očito nismo svi isti, očito postoje podjele i onda je nužno nasilna i služi kao instrument prisile da svi moramo biti slika i prilika – vođe, odnosno boga.
To mi se čini nužnim reći baš danas, dan nakon Božića i na dan Svetog Stjepana Prvomučenika.
Kako obilježavati i slaviti rođenje "Istoga", koga su ljudi ubili zato jer ipak nije bio isti, bar ne u grijehu, i kako štovati Prvomučenika, ako ne pristajemo na to da smo, i da moramo biti različiti!?
Nikako.
I nemoguće.
Začudno je kako ljudi olako upadaju u stupice jednakosti. Oduvijek.
Upravo je 20. stoljeće neposredno iskustveno, pamtljivo, opipljivo bolno upozoravajuće na zagovore jednakosti i istosti, baš po golemim tragedijama i užasima, kojima je čovječanstvo platilo cijenu tih zabluda.
Gledajući poruke u nadmetanju za Predsjednika Republike Hrvatske, nekolicina pretendenata učestalo poziva na suprotstavljanje podjelama, upozoravaju na opasnost od podjela, a godinama svjedočimo vapajima za - jedinstvom.
Sva iskustva, ona provjerljiva, što današnja, što povijesna ukazuju potpuno neupitno da se radi o prevari u svakom slučaju i o nastojanju da se ovi, koji pozivaju na jedinstvo i na nestanak podjela nastoje prikriveno ponuditi kao bogovi.
Dragan Primorac, s kojim se puno ljudi lako može identificirati analizirajući njegove karijerne uspjehe u biznisu i znanosti, zagovara prestanak podjela čim on postane Predsjednik Republike, što nužno i logično implicira potpunu suglasnost i „istost“ s politikama Andreja Plenkovića, jer se njegova kandidatura predstavlja kao negacija Milanovićeve politike „različitosti“ i „podjela“. Tu se nameće pitanje – je li samim tim većinski prihvatljiva poruka i činjenica da su politike Andreja Plenkovića prilično neupitne, da iza njih stoji većina hrvatskog naroda i je samo to što radi i predstavlja Milanović – izazivanje podjela? U tom slučaju, Primorac bi morao uspjeti podvesti pod istu kategorijalnu ravan i političke ideje i zagovore Peđe Grbina, Dalije Orešković, Ivane Kekin, Hajdaša Dončića, te niza srodnika u rasponu od najtežih „antifašista“, do najljućih protivnika ideje antifašizma naa „hrvatski način“. U razvoju stvari bi Primorac morao ujediniti i učiniti istim politike Andreja Plenkovića, koje, kako sam kaže u afektivnoj zaljubljenosti prema svemu što čini Nina Obuljen Koržinek, podupirući i financirajući potpunu negaciju kršćanskog iodentiteta hrvatskog naroda u niz inicijativa i njihovih nositelja, i politike snažnih zagovaratelja kršćanstva i Katoličke crkve. Možete li zamisliti tu „istost“ ili nepostojanje podjela na antiteističke, teističke i kršćanske vrijednosti?
Netko se u tom pokušaju izjednačavanja i eliminacije podjela mora odreći sebe.
Tko?
I kako, čime?
S druge strane Tomislav Jonjić također snažno upozorava na opasnost od podjela, pri čemu on krajnje opasnim i štetnim za Hrvatsku smatra naslijeđe komunizma i jugoslavenskog mentaliteta, nudeći ljudima sebe i svoje vrijednosti kao centar okupljanja u promicanju politika – protiv podjela.
Možete li zamisliti Milorada Pupovca, Habulina, Radu Borić, Tvrtka Jakovinu, Sandru Benčić, Vilija Matulu ili „muzičara“ Milu Kekina primjerice, kako ponizno stoje u puku na slavlju Sv. Mise u Macelju uz Jonjića, ili kako s njim pjevaju „Lijepa li si“ na Thompsonovom koncertu?
Ja ne mogu.
Vjerujem da rijekto tko, izuzev Plenkovića, može.
Zašto ih onda prisiljavati da budu to što nisu?
I kako?
Jedino nasiljem.
Nasilje nije samo batina, premlaćivanje, ili ubijanje.
Postoji i prihvatljivo nasilje.
Državni zakoni, izraz slobodne volje većine ljudi, koji, da bi izbjegli ulično privođenje istosti i jednakosti, ovlašćuju državu i državne insstitucije zakonima da nadziru primjenu ozkamnonjenih vrijednosti.
Ulično i revolucionarno nasilje slobodnom hrvatskom narodu ne treba, trebaju mu država, zakoni i ponuda izbora navedenima – ili ćete poštivati zakonski poredak nastao većinskom voljom hrvatskog naroda, ili ćete zbog bezakonja biti kažnjeni.
Ne zbog misli, ideja, pjevanja, nego zbog – bezakonja.
Isto vrijedi i za Marka Skeju, ako se protivi izvođenju partizanskih koračnica i ometa ih svojim ponašanjem ako su i kada su zagovornici tih koračnica pobjedili na izborima i donijeli većinskom voljom naroda zakone, koji te koračnice proglašavaju – idealom društvenog ponašanja. Ako Kekin i njezini pajdaši mogu pobjediti na izborima u Hrvatskoj, pa većinom ozakoniti, recimo pravo Igora Peternela ili Ilije Jandrića da se transformiraju u ženskadiju, ne može onda Mario Radić s Bujancem doći u bolnicu i istući nekoga kirurga koji će ih operirati i šopati hormonima da im se ispune želje i „prava“. Doduše tu postoji opasnost da i oni, kad vide svu ljepotu te transformacije, prihvate korekcije, zato njih dvojicu koristim figurativnu.
Zašto se ljudima nude takve javne „ponude“ i plaši ih se podjelama, zašto se ne kaže – država postoji radi toga da zakonskom prisilom nametne nužno izborno okupljanje oko jednoga programa, jedne perspektive, programa koji nudi nekoliko temeljnih i stožernih vrijednosti bez kojih kroz povijest nije mogao opstati hrvatski narod, pri čemu čak i oko toga podjele ne moraju biti nužno zlo. Pogotovo, ne treba ih kriminalizirati ili zagovarati njhivo nestanak, kad to jednostavno – nije moguće.
A nije ni dobro, jer bi to samo po sebi obesmislilo same izbore i baš sve ono što nas osobno i pojjeidnčano čini slikom i čprilikom Stvoritelja. Zato sam prisstalica – podjela. Neka ih, jer bez njih nema natjecanja, nema ni izbora, niti nam treba razum, savjest, znanje, mudrost, ukratko – što će nam Bog.
Opasno je zajedništvo i jedinstvo.
Pogotovo ono „bez alternative“.
Zato, upravo danas u duhu Božića i na spomen Stjepana Prvomučenika – ostavimo se podjela i jedinstva, istosti i bratstva, držimo se razuma, uvjerenja i – izaberimo! Biramo tek ako imamo što birati, odričemo se izbora i slobode, ako je sve isto i jednako, ako nema podjela. To je jedina istina u izborima kojima svjedočimo.
Istina je put izbora, a izbor je ulaz u predvorje savjesti, gdje država služi ljudima i narodu, a ne narod lažnim bogovima koji se poistovjećuju s državom plašeći narod „podjelama“ i nudeći mu „istost“!