Predsjednički kandidati i politike o prekidu trudnoće
U Hrvatskoj se gotova sva borba protiv nakaznih i izopačenih nakana vodi na terenu koji odabiru i na kojemu sude kreatori tih nakaznosti...
Gledajući sučeljavanja jednoga dijela predsjedničkih kandidata, ponovo po tko zna koji put se u javnosti nameću, a čim se nameću i promiču, s tim se i legaliziraju postajući normalne i prihvatljive, nevjerojatno pogrešne kategorije i pitanja, problemi pa i potpune izopačenosti. Suočavajući se s tim problemima, čovjek mora biti u najmanju ruku uznemiren, a u normalnim okolnostima užasnut pokušavajući racionalno sagledati te probleme i na temelju tih pitanja razmotriti stanje u koje smo doveli svoje društvo, zajednicu i vlastito postojanje u odnosu na sve na čemu smo nastali i postojimo.
Normalno ljudsko biće mora zastati samo pred sobom i preispitati baš sve o sebi gledajući društvenu realnost različitim povodima, kakav je i ovo natjecanje za izbor Predsjednika Republike.
Ironija je u tome što se pogreška namjerno ili nesvjesno na davno podmuklo uspostavljenoj klici, pa zatim proizvedenoj matrici izvan ozbiljnog razmišljanja, a na valu umne i moralne neodgovornosti, promiče u tzv. ozbiljno ili složeno pitanje-problem, daje mu se značaj duboke moralne, intelektualne i vrijednosne dvojbe i iskušenja, terminološki se to pitanje potpuno preformulirano nudi, pri čemu reakcije i medijskih protagonista, i političara sučeljenih oko toga problema, a i javnosti u većini, ispadaju krajnje izazovne i nužno zahtjevaju duboko promišljanje i hrabrost, a stvari su u svojoj biti potpuno jednostavne s kojega god stajališta pristupali tako nametnutim problemima. Jednostavna pitanja izazivaju duboko razorne efekte baš zbog toga što im se umjetno daje vrhunski značaj i složenost, iako su daleko od toga.
Ironija je u tome što se u već opasnoj pretežitosti radi o problemima, koji su doslovno nastali kao izraz neke ideje, koja je sama po sebi suprotnost svemu temeljnom ljudskom, s tim i društvenom, pa se oko cijeloga spleta takvih legaliziranih ideja i potpunih negacija društvenosti vodi rasprava "za" i "protiv", pri čemu je za stajalište "protiv" potrebna društvena i osobna hrabrost s golemim rizikom nerazumijevanja, čak i eliminacije iz javne sfere, jer je „za“ proglašeno naprednim i progresivnim bez obzira što je po svemu – perverzija i krajnja izopačenost.
Ovdje pojam "problem" koristim zato, jer takvo konstruirano pitanje može postati stvarni društveni problem, iako ni po čemu ne bi smjelo biti. Problem postaje i nastaje zato što ljudi dopuštaju razvoj javne i vrlo opasne stranputice podcjenjujući iz vlastite perspektive takav razvoj događaja, a kad stranputica izrodi relevantnu društvenu strukturu i moć, onda zbog kolebljivosti i iz straha za svoj društveni položaj, pribjegavaju, ili šutnji i prešutnoj suglasnosti, ili kakvim takvim alternativama, koje u pravilu samo potvrđuju moć nastalu na opasnoj stranputici. S legaliziranom moći, neovisno o tome iz čega se izrodila i na kojim idejnim tezama nastala, izuzetno se teško u demokratskim proceduralnim okvirima boriti, jer ta moć nužno prisvaja pravo na tumačenje demokratičnosti, a posve je nemoguće na sasvim pogrešnim premisama ili terenu, pa tako konstruirana i legalizirana vrijednosna kategorija postaje golem problem zajednici, koji izaziva, ili pacifističko prihvaćanje, ili nasilno izravnavanje s radikalnih polazišta, što je u kategorizaciji demokratskih stečevina u pravilu gubitničko polazište i neprihvatljivo.
U Hrvatskoj se gotova sva borba protiv nakaznih i izopačenih nakana vodi na terenu koji odabiru i na kojemu sude kreatori tih nakaznosti, pri čemu iznimno vješto delegiraju svoje satelite na suprotnu stranu stvarajući zabludu borbe protiv samih sebe i svojih namjera, čime uspostavljaju posve siguran okvir za nesmetan razvoj i uspjeh svojih izopačenih nakana.
Zato Hrvatska desetljećima u vlastitim njedrima gubi uporišta, nestaje oslonca snažne i zdrave integracije društva, a sve više posljedično i nacije, jer se nacionalne, kršćanske, znanstvene i antropološke vrijednosti vještim manipulacijama guraju u ruke kompromitirajućih satelita i njihovih metoda, apostrofirajući divljaštvo i „revolucionarnost“ uzmjesto mudrosti i znanja .
Tako se cijeli društveni kontekst dovodi u stanje deformacije, a svaki pokušaj otpora u poziciju trajnog gubitništva.
Govorim u ovom slučaju o "pitanju pobačaja", jedne od nekoliko tako nametnutih društvenih razdjelnica, specifične i najrazornije po svemu, s nesagledivim posljedicama na duh zajednica, ljudi i cijeloga čovječanstva.
Koliko se bilo kakvih, a posebno personaliziranih političkih kampanja možete sjetiti da se u njima vrijednosna razdjelnica nije tražila na "pitanju pobačaja"!?
Ja ih se ne sjećam.
Hajdemo vidjeti u čemu je ta ironija, greška, stranputica, idemo vidjeti imamo li na vidiku bilo kakvo smisleno, ozbiljno riješenje o tom pitanju i imamo li kao društvo neku perspektivu tragom nekakvog riješenja toga pitanja.
Pogledajmo prvo terminološku razinu pitanja.
Prekid trudnoće se naziva pobačajem.
Zašto?
Može li se biološki zametak novog čovjeka u utrobi žene, stvoren seksualnim i posve prirodnim odnosom muškarca i žene, odnosom, koji od prvih prazajednica i prve pradruštvenosti i društvene svijesti o odnosima muškarca i žene, zatim prvoga praga obitelji, makar i na čoporativnoj razini, pod bilo kakvim društveno prihvatljivim okolnostima smatrati nečim što se može, smije i treba "baciti".
Pojam "po-bačaj" znači - baciti nešto bezvrijedno, neželjeno, nepotrebno, otegotno, zagađujuće, nešto što narušava ljudsku osobnost, društvenu postojanost i neku vrst društvene higijene.
Jer, što mi bacamo?
Razvoj društvenosti, s tim i ljudskog socijalnog ponašanja je dostigao razinu kulture da i otpad koji stvaramo u svakodnevnom životu i koji nam zagađuje normalno svakodnevno djelovanje, odlažemo. Ne bacamo ništa kroz prozore naših stanova, kuća, s paluba lađa i brodova, iz zrakoplova, nego - odlažemo. A to odlaganje je dobilo i specifičnu dimenziju promicanjem naravi zaštite okoliša, pa se u tom smislu promiče kultura razdiobe, selekcije, razvrstavanja s nužnim poštovanjem baš svakog predmeta, nežive materijalne tvari uz poticanu svijest da sve to može biti korisno čovjeku i društvu, pa se zato odlaže, a ne baca. Naglasak je - ne bacati kore oguljenih krumpira, ostatke hrane, odjeće, higijenskih proizvoda, ambalaže. Sve to valja poštovati i odlagati jer od svega toga možemo imati neku posrednu korist.
Kako je moguće onda naviknuti se na pojmove "pobaciti" i "pobačaj" kad se radi o zametku ljudskog bića u utrobi žene majke?
Nije li taj pojam i njegova posve uobičajena uporaba sam po sebi izraz najtežeg poniženja čovjeka, odnosa muškarca i žene, pogotovo žene!?
A militantno ga se nastoji predstaviti – pravom žene!?
To je samo po sebi teško posrnuće cijele društvene zajednice i izraz nevjerojatnoga sloma minimuma moralnih standarda vodstva u svim društvenim sferama, koje bi moralo biti prvi i nepropusni filter za takve devijantnosti.
Drugi, prilično zastrašujući element ovoga "problema pobačaj", posve konzistentno izveden iz ove terminološke diverzije, je pretvaranje prekida trudnoće u ljudsko pravo ili u "pravo na pobačaj". S tim ta terminološka perverzija poprima dimenzije opće izopačenosti, koja duboko kompromitira prije svega ideal ljudskih prava kao političke i društvene kategorije isključivo vezane za narav čovjeka kao društvenog bića i temelja svake društvenosti. Jer, uvođenje perverznog odnosa prema ljudskom biću pojmom pobačaj, u kategorijalni sustav ključnih ljudskih obilježja, a ljudska prava definiraju društvenu dimenziju čovjeka i zajednice, perverzija se izjednačava s ostalim ljudskim obilježjima kao što su život, sloboda misli i govora, pravo na rad i stvaranje, jednakost pred društvenim normama, pravo na obnavljanje vrste, neosporivost identiteta u zajednici i zajednicama. Oko tih obilježja je postignuta potpuna civilizacijska suglasnost i zajamčena su državnim i međudržavnim jamstvima. Uvrštavanje destrukcije u tu sferu razara kompletan poredak tih vrijednosti i civilizacijskih stečevina, to je bezbroj kilotona TNT-a u temeljima ljudske zajednice.
Prekid trudnoće ne može biti izraz proizvoljne volje pojedinca, niti je to po definiciji element slobodnog izraza trenutnog raspoloženja, jer sloboda čovjeka je ograničena samim povijesnim društvenim koncenzusom oko spomenutih temeljnih ljudskih obilježja. Svaki koncenzus je uspostavljen na egzaktnim, provjerljivim i dokazivim znanstvenim stavovima, te filozofsko-teološkim uvjerenjima, koja su izdržala tisućljetna povijesna propitkivanja i provjere, a baš svaka opća suglasnost o naravi čovjeka i društva mora polaziti od razvoja i napretka, i čovjeka, i društva, te proći te povijesne provjere.
Prekid trudnoće kao i prijelom noge, upala pluća, maligna oboljenja, tjelesni ili psihološki nedostaci, ne doprinose razvoju čovjeka i društva. To su zdravstveni ili medicinski problemi, koje društvo, dakle ljudska zajednica primjenom usvojenih znanja nastoji popraviti, otkloniti ili kolokvijalno liječiti, kako bi čovjek izložen tim problemima mogao bez otegotnih okolnosti ispunjavati svoju osobnu i društvenu narav. Kao što je medicinska znanost i struka razvila i usvojila čitav niz znanja i postupaka, koji se primjenjuju pri porođaju žene i rađanju djeteta, tako se medicinska znanja primjenjuju i na pospješivanju samoga začeća, te nadzora trudnoće žene doslovno od prvih dana. To je usvojen standard u civilizaciji kojoj pripadamo i kojemu nesumnjivo teže svi narodi i ljudi svijeta, pri čemu je jedino ograničenje razina raspolaganja medicinskim dostignućima i standardizacija društvenih normi ovisnih o razini tih dostignuća.
Države i zajednice tu razinu zdravstvene i medicinske skrbi o ljudskoj reproduktivnosti nastoje zajamčiti kao jedno od mnogih i najvažnijih socijalnih prava. U najširem smislu se to mogu nazvati ljudskim pravima.
Dakle, ljudsko pravo je pravo na medicinsku zaštitu i pomoć. Drugim riječima - pravo na liječenje i maksimalnu razinu izliječenja od bolesti se može smatrati dijelom općih ljudskih prava, pri čemu se specifične potrebe ljudi, ovisne o životnoj dobi ili spolu ne mogu izdvajati kao zasebna cjelina ljudskih prava.
Je li začeće ljudskog života ikada itko, kada, gdje i s kakvim znanstvenim i društvenim suglasjem definirao kao zdravstveni poremećaj ili bolest?
Nikada nitko.
Kako je onda moguće prekid trudnoće proglasiti ljudskim, odnosno specifičnim ženskim pravom u okviru ljudskih prava?
Samo i jedino potpuno proizvoljno, neznanstveno, posve suprotno svim načelima na kojima su nastala, provjerena i potvrđena ljudska prava.
Zašto se inzistira na stavu da je "pobačaj pravo žene"?
Zato da bi ta krajnje izopačena ideja i konstrukcija s nesagledivo razornim posljedicama na koheziju društvenosti i ljudske naravi, poprimila dodatnu zaštitu od razložnog propitkivanja i nužnog osporavanja tipujući na specifičnu društvenu osjetljivost prema ženi, jednako kao što se udomljavanje ili usvajanje djece homoseksualnih parova ili raznih spolno nedefiniranih, potpuno proizvoljno izraženih zajednica sa sve opskurnijim perverzijama „slobodnog izbora“, nastoji podvesti i braniti kao pravo djeteta.
Takva suptilna zaštita krajnje zlih namjera i podmetanja emotivnoga ispred racionalnog pristupa pitanjima, razum i humanističku preferenciju u startu čine oslabljenom, gotovo nemoćnom.
To ukupnoj izopačenosti daje dodatnu dimenziju, a posve logičnu u perspektivi, jer nešto što je potpuno lažno, destruktivno i neutemeljeno po svim općeprihvaćenim civilizacijskim standardima, ne može poprimiti nikakvo, nego destruktivno i posljedično razorno obilježje. Zato i svjedočimo sve većoj i nužnoj eskalaciji sličnih "ljudskih prava", sve perverznijem nastojanju promicanja ljudske slobode s takvim sadržajima i sve razornijim realnim posljedicama primarno u zapadnoj judeokršćanskoj civilizaciji.
Jasno je da je sama ideja "prava na pobačaj" po svim svojim elementima neodrživa, potpuna suprotnost naravi čovjeka i društva s koje god točke gledišta pristupali tom nametnutom "pravu" i političkom pitanju, koje postaje sve opasnija razdjelnica cijele civilizacije, a suzdržanost, pa i strah ljudi društveno i javno to pitanje definirati onim što jest - dodatno je i opasno upozorenje o snažnim tendencijama i procesima teškog zastranjenja društva.
Prekid trudnoće može biti samo i jedino medicinsko pitanje o čemu mora postojati nesumnjiva dijagnoza, čime žena i začeto dijete, jedno ili drugo, ili oboje, stječu status oboljele ljudske osobe, čak i kad po rimskom pravu i suvremenom europskom pravnom naslijeđu začeto dijete u utrobi nema ljudsku pravnu osobnost, jer tu osobnost na njega prenose otac i majka.
Samo uz dijagnozu i realnu perspektivu liječenja može postojati pravo na prekid trudnoće, jer je to sastavni i neupitni element prava na zdravstvenu zaštitu i na medicinsku skrb. To prekid trudnoće uvodi u status usvojenih medicinskih zahvata izliječenja i spašavanja ljudskih života, na isti način kao što kirurško uklanjanje organa bolesnog čovjeka nema alternative u specifičnim zdravstvenim situacijama, pa se to nikako ne može niti smije zabraniti zakonskim instrumentarijem države.
No, dijagnoze u društvu, još od plemenske zajednice ne postavljaju ljudi proizvoljno i samozvano po vlastitom raspoloženju i osjećaju. Dijagnoze postavljaju ovlašteni ljudi i organizacije na temelju društvenog suglasja da su upravo oni, i samo oni, sposobni dijagnosticirati i liječiti. Sve ostalo je označeno kao nadrliječništvo, što nije samo etička kvalifikacija nego i zakonom zabranjeno i kažnjivo u svim državama svijeta, kao i recimo nadrpisarstvo u pravnom zastupanju.
Za sada nisu još uvijek regulirana pitanja nadripolitike, nadriinformiranja i nadrinovinarstva, te nadriaktivizma, ali, sve su prilike da će s obzirom na goleme štete i masovno eksperimentiranje s ljudima, prije svega s ljudskom sviješću i osobnošću, što izravno utječe na zdravlje čovjeka i njegovo socijalno djelovanje, te u odnosu na sve opasniji raskorak između usuglašenog povijesnog i plemenitog značenja pojmova - politika, mediji, novinarstvo i proaktivno javno humanitarno djelovanje, s praktičnim realnim sadržajem tih ljudskih djelatnosti, države i civilizacija u cjelini morati primjeniti i zakonsku zaštitu od zlouporaba ili eksperimentiranja s ljudima. Inače, čovječanstvo će se samo sobom urušiti.
Čovjek nije zamorac niti se na ljudskoj prirodi smiju provoditi eksperimenti. Takvih pokušaja tijekom prošlosti, od najranijih razdoblja civilizacije do danas, a sve je očitije danas pogotovo, je bilo, no svi takvi pokušaji su prezreni i odbačeni kao neprihvatljivi, pogotovo oni koji su izazvali zastrašujuće posljedice po čovječanstvo. I oni koji to mogu izazvati. Razumni i odgovorni ljudi, uređena društva s primjerenim skladom, upravo zbog niza strašnih povijesnih iskustava najstrože spriječavaju i eliminiraju eksperimente na čovjeku i s ljudima.
Posebno opasni postaju tzv. idejni, socijalni nasilni eksperimenti s ljudskom prirodom, što je poprimilo dimenzije globalne izopačenosti s krajnje nesagledivim razornim posljedicama.
Idemo na trenutak "pravo na pobačaj" pogledati iz usporedive perspektive.
Zamislite sad da netko kome je amputirana potkoljenica noge nastoji promovirati amputaciju kao opće ljudsko pravo, da to nastoji ozakoniti i primorati kirurge ortopede da svakome kome eventualno padne na pamet postati jednonog iz bilo kojih razloga, država jamči amputaciju, uz osiguranu društvenu scenu za promociju toga prava!?
Usporedba djeluje radikalnom iako nije uopće. Potpuno je primjerena.
Isti se recept može primjeniti recimo na tvrde i gorljivo militantne zagovornike masovnog kršenja međunarodno prihvaćenog prava država da svim raspoloživim sredstvima štite državne granice, u ime samoproglašenih ideala neograničenih ljudskih prava i sloboda, koji istovremeno granice svoga privatnog posjeda ili prava na ekskluzivno raspolaganje, jednako tvrdo, u ovom slučaju s pravom, zahtjevaju od iste te države. Nisu to specifičnosti samo današnje Hrvatske, ali Hrvatima su najuočljivije.
Politikom se tako proglašava ultimativni i militantno isključivi stav da je Hrvatska oslobođena u svibnju 1945. godine, ističe se da današnja Republika Hrvatska počiva na pobjedi 1945. godine, iako hrvatski narod posve očito tada i sve do 1990. godine nije ostvarivao ni elementarna nacionalna i ljudska prava, nije imao svoju samostalnu državu, niti mogućnost slobodno se izjasniti o državnoj zajednici i vlasti, pri čemu je svaki javni zahtjev za tim elementarnim pravom karakterističnim za pobjednike, brutalno kažnjavan sve do gubitka života. I tko zagovara takvu "pobjedničku agendu"!?
Najgorljiviji zagovornici ljudskih prava, prava žena, prava na pobačaj, prava nasilja nad državnim granicama. Kao što vidimo, fenomen "prava na pobačaj" nije usamljeni društveni ili politički eksces, to je sastavni dio vrlo širokog kompleksa teških izopačenosti, procesa koji razaraju sve na temelju čega se tisućama godina unazad razvijalo ljudsko društvo.
Te pojave se ne smije nikako gledati pojedinačno, ili kao ekscese, jer nisu.
To je zloćudno nastojanje potpune redefinicije čovjeka, obitelji, društva i čovječanstva.
I pred tim se ne smije biti kolebljiv, nesiguran, uplašen, niti se o bilo čemu iz toga repertoara ikada smije razmišljati kao prihvatljivoj različitosti koja u društvenom dijalogu može doprinijeti novim vrijednostima.
Antivrijednosti nikada ne mogu postati vrijednosti.
Niti ohrabrivanje i poticanje nadripolitičara i nadripolitika, nadrinovinara i nadrinovinarstva, nadriaktivista može ikada biti pozitivna referenca države. Poticanje toga je izravno sudjelovanje u izopačenostima i zlu, što po definiciji demokraciju, čovječnost i politiku teško kompromitira, a državu koja se tako ponaša neupitno predstavlja negacijom autentične državnosti.
Koliko god se ovi stavovi činili surovim i grubim, potpuno su neupitni svakome razumnom čovjeku s običnom pučkoškolskom naobrazbom, koji se ne boji svoga razuma i koji se ne boji razmišljati. To je posebno kršćanski imperativ u razdoblju Došašća, dok nam odzvanja riječi Ivana Krstitelja iz Evanđelja koja slušamo - pripravite mu puteve!
Ističem kršćane zbog sveopćeg licemjerstva koje nas je obuzelo, koje nije mimoišlo ni svećenstvo u opasno nezanemarivom broju i slučajevima, u hijerarhijskoj vertikali od đakona, teologa, preko biskupa, kardinala do Pape, iako je to imperativ znanstvenog kodeksa baš svakoga znanstvenika, intelektualca i akademca uopće, neovisno o vjerskim preferencijama.
Jednostavno, čovjek je imanentno razumsko biće, polazili od toga da je razum dar Duha Svetoga ili evolucijska samonastala činjenica.
Kako dakle spriječiti i poptuno eliminirati izopačenosti tipa „prava na pobačaj“ iz pristojnog društvenog konteksta?
Svakako ne raspravom o ljudskim pravima i slobodama, jer pravo na prekid trudnoće nije ni pravo na pobačaj, niti je opće ljudsko pravo. Na tom području se ta perverzija ne može eliminirati, ponajprije zato što ljudska prava, stvarna i lažna nužno podupiru države, pseudodržavne i legalne organizacije, pa je to pitanje nužno – delegitimirati i delagalizirati. Jer, niti je legitimno, niti smije biti legalno upravo zbog toga.
Prekid trudnoće je isključivo medicinsko i zdravstveno pitanje, proizvod specifičnih zdravstvenih okolnosti nastalih anatomskofiziološkim ili uslijed psihosocijalnih poremećaja, pri čemu sam nastanak trudnoće ne može biti kontekstualiziran izvan toga, pogotovo kada se i ukoliko se polazi od posljedica nasilja i raznih seksualnih perverzija, kada začeće i trudnoća, te porod, mogu biti i jesu nespojivi s nužnom emotivnom i socijalnom ravnotežom majke, ali i oca, te sa socijalnim statusom žene upravo zbog neželjenosti zbog prirode i konteksta začeća.
Psihosocijalni poremećaj i okolnosti koje ga izazivaju do fatalne razine opredjeljenja za prekiod truddnoće, zahtjeva dijagnostiku i liječenje, jednako kao i bilo kakav anatomski poremećaj s većim ili manjim, do fatalnih posljedica za majku i začeto dijete, pa te specifičnosti apsolutno potpadaju pod kategoriju zdravstvenoga pitanja i primjene medicinskih protokola, s tim i pod obvezu države. To ni jedna civilizirana nacija i država ne može zakonski zabranjivati, niti ignorirati kao potencijalno težak problem. Države i društva su dužna otklanjati okolnosti koje izazivaju psihičku neravnotežu prije svega majke, ali u gotovo jednakoj mjeri i oca, te stvarati okolnosti da prekid trudnoće ne bude proizvod tih utjecaja i takve vrste bolesti.
Država mora i može zakonski spriječiti afirmaciju i zagovaranje „pobačaja“ kao izraza „slobodnog izbora“ ili „prava žene“, jer se na taj način individualna seksualna neodgovornost i zanemarivanje negativnih utjecaja socijalnoga konteksta začeća i rađanja djeteta, nastoji legalizirati i prenijeti na cijelu zajednicu, što je posve neprihvatljivo i širom otvara prostor legalizaciji nepreglednog niza refleksnih postupaka čovjeka, čime se ljudsko društvo i standardi djelovanja zajednice svode na razinu – čopora. To ja pravac stvaranja potpunog kaosa s nesagledivim posljedicama, čemu svjedočimo upravo na području politika silne produkcije posve banaliziranih ljudskih sklonosti u kategoriju ljudskih prava svakodnevno. Te politike su u biti negacija ljudskih prava.
Država mora prevenirati i eliminirati sve fatalne izvanjske utjecaje, koji mogu biti stimulator psihičkog oboljenja žene i muškarca zbog začeća, koji mogu utjecati na stvaranje psihoza nesigurnosti i straha od socijalnih posljedica trudnoće i poroda djeteta, bez obzira o kakvim se izvanjskim utjecajima radilo, od tradicionalnih moralističkih, do egzistencijalnih. To država može i mora regulirati, a sredstva koja izdvaja za namnožene organizacije civilnog društva promicatelje lažnih prava žena i ljudi, preusmjeriti u te i slične svrhe. S druge strane, država ne smije, niti može zabranjivati individualnu sklonost nekoga pojedinca ideji „pobačaja“, kao što ne može zabranjivati misao ili savjest utjerujući silom nekome primjerene moralne ili socijalne norme, ali, javni zagovor takvih perverzija i pokušaje uspostavljanja javnih politika od takvih i na takvim idejama, mora svaka pristojna država regulativom, izravno ili neizravno nizom javnih aktivnosti prokazati kao neprihvatljivo i nemoralno, uključivo do javnog moralnog sramoćenja takvih osoba i ideja, a ako se usprkoss tome radi o potencijalu javnoga nasilja - onda to i takve kazneno sankcionirati na najstroži način. Takvo ozakonjeno i uobičajeno djelovanje mora biti imperativ državama kršćanskih naroda.
Potpuno je pogrešno odnos prema prekidu trudnoće ili skandaloznom „pobačaju“ pokušavati riješavati na području ljudskih prava javnim nadglasavanjem o tome je li netko „za život od začetka do prirodne smrti“ ili za „pobačaj kao pravo žene“, jer, kako smo rekli, niti tko u legitimnom i legalnom smislu osporava činjenicu da život čovjeka počinje začećem, niti je „pobačaj“ ljudsko pravo.
Pojam „pobačaja“ ili prekida trudnoće se jedino može spriječavati i riješavati kao opasna društvena destrukcija, spriječavanjem nastajanja politike „ljudskog prava“ na toj nesreći ljudi, definicijom prekida trudnoće medicinskim i zdravstvenim pitanjem, iz područja ideologije i javne politike lažnih ljudskih prava to pitanje vratiti isključivo u zdravstvene ustanove i pod regulaciju usvojenih medicinskih protokola, te isključivo na temelju dijagnoze o neriješivosti na drugi način.
Sve ostalo vodi u područje teške društvene anomalije i izopačenosti, pa o tom pitanju ne smije nitko tko preferira obnašanju bilo kakve državne i javne funkcije u zemlji zamuckivati, niti izbjegavati jasno izreći stav na temelju kojega ljudi neupitno mogu znati o kakvoj se političkoj ponudi radi. Ili o jasnom teološko-filozofskom stavu sa snažnim znanstvenim i humanističkim utemeljenjem, ili o preverziji, koja se pokušava podmetnuti pod sadržaj i simboliku prava čovjeka.
Sama činjenica da se „pitanje pobačaja“ ističe kao jedno od ključnih političkih pitanja s neskrivenom preferencijom velike većine novinara i medija, s tim i političara da se radi o odnosu prema „pravu žene“, poziv je na čvrst i nepokolebljiv stav i ozbiljnu zabrinutost cijeloga društva, a Hrvatska se odavno i neodrživo koprca u tom zaraznom i bolesnom glibu. Bit će zanimljivo čuti kako kandidati za Predsjednika/Predsjednicu Republike reagiraju na ovo umjetno stvoreno „ljudsko pravo“ i usuđuju li ga se osporiti, bez straha od čvrste negacije takvoga „prava“, ali i bez straha od nametnutog stava o „zabrani takvog prava“, čime se jednako luta u prostoru namjerno isforsirane lažne definicije tog problema.