Ako je i bilo dvojbi oko toga je li Plenković s Ivanom Vrdoljakom i izvođačem Tomislavom Ćorićem sukreator politika trgovinom otpadom i sustavnog zagađivanja Hrvatske nekontroliranim uvozom stotina tisuća tona otpada iz zemalja EU, ali i iz trećih zemalja, upravo njegovi postupci i reakcije nakon eskalacije s otpadom u Gospiću zorno potvrđuju da dvojbi više nema.
Plenković je odgovoran za epsko zagađenje Hrvatske.
Informacija da Vlada priprema izmjene zakonskih akata o upravljanju otpadom, koju je predstavio Plenković naglašavajući da se krenulo s tim prije eskalacije u Gospiću s ciljem postrožavanja nadzora i kontrole, jasno potvrđuje da je Plenković znao da postojeći propisi iz razdoblja 2019. godine, nisu dobri, niti funkcionalni.
Djelovanje post festum regulativom s planiranim uvođenjem zvučnog i strogog kaznenog djela ekocida za zlouporabe koje regulativa nije spriječila, prvo potvrđuje da regulativa koju je isti regulator, koji je sad mijenja, donosio, nije bila dobra i da je bila jedan od uzroka golemih šteta naciji, drugo, da regulator pokušava osloboditi krivnje nositelje institucionalne odgovornosti za nastale štete, adresirajući krivnju na bezlične propise.
Propisi nikada ni za što ne mogu biti materijalno, povijesno i politički odgovorni, niti sankcionirani, jer propis nema subjektivitet.
I za propise, i za štete nastale uz takve propise jedino mogu biti odgovorni ljudi. Da su Vrdoljak, Ćorić i Plenkovićeva Vlada uz saborsku većinu tada ozakonili ne znam kakav zakonski akt, koji potiče kriminalni uvoz otpada, niti jedna državna institucija i njena personalna hijerarhija nisu smjeli biti opravdanje i pokriće za toleranciju kriminalu. Na koncu, kakav god se zakonski okvir priređivao za zaštitu prirode i okoliša, ako nije uskađen s neupitnim ustavnim imperativom o zaštiti prirode i okoliša, taj okvir je neustavan ili loš, a nositelji funkcija na čelu državnih institucija ne mogu ignorirati štete ili kršenje temeljnih ustavnih vrednota. Slabost ili nečinjenje institucija, uključivo i s Ustavnim sudom, u tom slučaju ne amnestiraju od odgovornosti nikoga u državnoj službi, pogotovo na čelu najvažnijih državnih institucija, za pričinjene štete naciji i ustavnom poretku.
Činjenica da su po tim propisima s oslabljenim modelima nadzora i s potpuno isključenim državnim nadzorom trgovine otpadom u Hrvatskoj od 2019. do danas, nelegalno uvezene stotine tisuća tona raznog otpada, bez ikakvoga uvida u to je li u tim količinama i opasan kemijsko-biološki otpad, koji u specifičnim okolnostima i s nekontroliranim skladištenjem može biti ekvivalent biološkog oružja s terorističkim potencijalom iu posljedicama, neopozivo potvrđuje izravnu odgovornost Plenkovićeve većine s Vrdoljakovim HNS-om iz tog vremena, te nameće u prvi plan pitanje odgovornosti Plenkovića, Vrdoljaka i resornih ministara Ćorića i Štromara.
Prema dostupnim javno potvrđenim informacijama od dizajniranja tih propisa 2019. do danas, nelegalno, znači kriminalno, je uvezeno preko 60 posto ukupnih količina.
Plenkovićeva negativna reakcija na prijedloge o zabrani uvoza otpada s izuzetkom zbrinjavanja nuklearnog otpada iz Krškog, u kojoj se tipično za njega poziva na obveze Hrvatske kao članice EU nastojeći unutarnje državne politike prikriti inozemnim ili međunarodnim izmišljenim autoritetom, je samo dodatna neizravna potvrda da je znao za moguće posljedice takve zakonske regulative i da je 2019., ta regulativa bila ciljano pripremana za potrebe nečijih interesa.
Upravo suprotno.
Čak i da hrvatski ustavni poredak nije nametnuo državi i svakoj vlasti bezuvjetni imperativ očuvanja prirode i zaštitu hrvatskog okoliša, a jest u temeljnim odredbama Ustava, upravo međunarodni propisi i pravna regulativa u Bazelskoj konvenciji i svim razrađenim aktima EU obavezuju Republiku Hrvatsku na najstrože moguće državne politike i postupanja oko prekograničnog prometa otpadom, pri čemu u slučaju eskalacije kakvu imamo u Hrvatskoj, država mora iskoristiti sve mehanizme zaštite i spriječavanja nastavljanja zagađenja. S obzirom na očitu državnu nesposobnost, neovisno o kojim se razlozima radilo i što je uzrok državne nesposobnosti, koja je dokaziva stotinama tisuća tona prisutnog otpada, upravo propisi Europske unije nalažu zabranu takvog prekograničnog prometa.
Prekogranični promet s neklasificiranim otpadom se ne smije odvijati prema propisima EU.
Nitko iz EU ne smije izvesti otpad u Hrvatsku bez odgovarajućega nadzornog certifikata Republike Hrvatske i pouzdanog dokumentiranog jamstva da hrvatski partner s tako preuzetim otpadom ima reference i potvrđene sposobnosti za zbrinjavanje preuzete isporuke bez izazivanja šteta za prirodu i okoliš.
Činjenica je da stotine tisuća nezakonito odloženog otpada potvrđuju da sudionici prometa otpadom u Hrvatskoj nisu poštovali europske zakonske propise, što potvrđuje i nesposobnost države za izvršavanje svojih ustavnih i međunarodnih preuzetih obveza.
Takvi procesi se moraju odmah po uočenju prekinuti radi spriječavanja daljnjih šteta. Utoliko je Plenkovićeva reakcija o obvezama Hrvatske kao članice EU pokušaj jeftine prevare javnosti.
Propisi EU o trgovini i zbrinjavanju otpada su vrlo strogi, Hrvatska je odavno pod prijetnjom visokih financijskih penala ili već pod penalima zbog neadekvatnog zbrinjavanja i lošega upravljanja otpadom, pa je pozivanje na obveze zbog članstva u EU, u slučaju aktualne krize čista laž.
Površnim uvidom u regulativu EU, u kojoj zaštita prirode i očuvanja okoliša s ukupnim tzv. zelenim politikama zauzima izuzetno visoko mjesto regulatornih ciljeva, jasno se vidi da je obveza država članica nulta tolerancija prema nekontroliranom prometu otpadom, a pogotovo prema neodgovorajućem zbrinjavanju, a prije toga klasificiranju tzv. opasnog otpada. Prekogranični promet dopušten je samo uz prethodno pisano obavještenje i izričitu suglasnost države uvoza. Svaki transport bez propisane dokumentacije smatra se kaznenim djelom. Ako se prijevoz ne može dovršiti po planu i prema zakonskim propisima, država izvoza dužna je vratiti otpad na svoj teritorij o vlastitom trošku. Niz je takvih preciznih navoda u Bazelskoj konvenciji usvojenoj 1989., koja se primjenjuje od 1992. godine i na temelju koje je izgrađen kompletan regulatorni sustav o zbrinjavanju otpada EU.
Ovdje je potpuno očito da se Republika Hrvatska u promatranom razdoblju od 2019. godine do danas nije pridržavala obveza Bazelske konvencije, jer očito nije davala suglasnost za prekogranični promet otpadom, niti je imala uvid u prekogranični promet otpadom.
Nedvojbeno je prema tome da Republika Hrvatska nije obavljala obvezan državni posao, za što ne može biti opravdavajuće okolnosti, pogotovo kad i ako se radi o više od polovice ukupno poznatog prekograničnog prometa mjerenog stotinama tisuća tona neklasificiranog otpada.
Problem koji je eskalirao s Gospićem u Hrvatskoj, a lančanom reakcijom se potvrdio na nizu lokacija u zemlji, jasno ukazuje da hrvatska država nije imala ni približno razrađene i odgovorajuće politike po tom pitanju i preuzetoj obvezi, a opasne indicije upozoravaju da je zakonski poredak namjerno dizajniran za slabljenje ili izbjegavanje nadzora i kontrole, što se može i mora dovesti u ravan urote protiv hrvatskog naroda i države.
Utoliko je Plenkovićevo upozorenje da Hrvatska kao članica EU ima obveze koje spriječavaju mogućnost zabrane uvoza otpada ili u ovom slučaju prekograničnog prometa prema Hrvatskoj, čista laž i ustrajavanje na nastavku ugrožavanja nacionalnih interesa i samih temelja ustavnog poretka. Neovisno je li njegova reakcija na krizu motivirana pukom željom golog preživljavanja ili obvezom zaštite interesa nekakvih skupina koje štiti u ovome poslu i inače, svako odgađanje prekida uvoza otpada u ovakvim okolnostima je nanošenje nevjerojatnih šteta hrvatskom narodu, pa to nitko tko drži do sebe ne bi smio tolerirati pod krinkom nekakve stranačke ili koalicijske lojanosti. Reakcija aktualnog ministra financija a bivšega ministra zaštite okoliša iz spornog razdoblja 2019. Tomislava Ćorića, koji na javne optužbe o namjernom pogodovanju trgovcima otpadom slabljenjem nadzornih regulativa, odgovara obrazloženjem o deregulaciji i smanjenju administrativnih zaprijeka u funkciji uspješnijega poslovanja u situaciji kad upravo Vlada sumanuto šriti sustave regulacije i birokratizacije društva, neizravno potkrijepljuju javne sumnje u namjerno državno-političko stvaranje preduvjeta za eskalaciju s otpadom kojoj Hrvatska danas svjedoči.
Obveza zaštite prirode i okoliša je obveza, a ne pravo izbora, obveza poštivanja međunarodnih pravila prekograničnog prometa otpadom je obveza a ne pravo izbora, pa za neispunjavanje te obveze ne može postojati opravdanje u nenamjernoj lošoj procjeni ili dobrim namjerama bilo kakvog tipa.
U svim okolnostima neupitna je odgovornost državne vlasti koja nije spriječila nekontrolirani promet i na temelju toga međunarodno propisana kaznena djela iz te oblasti.
U Hrvatskoj se godinama zanemaruje problem s plastičnim otpadom, koji je eskalirao golemim požarom u Osijeku i ubrzo spremljen pod tepih, iako je pitanje zbrinjavanja plastičnog otpada unutar Bazelske konvencije dopunjeno amandmanima o plastičnom otpadu, koji su usvojeni u svibnju 2019. godine, a službeno su stupili na snagu 1. siječnja 2021. godine, jer se ispostavilo da je to izvor potencijalnih golemih ugroza prirode i okoliša, posebno u okolnostima nepostojanja odgovarajućih industrijskih postrojenja za njegovu efikasnu preradu.
Upravo takav slučaj imamo u Otoku danas.
Cinizam je pogotovo izražen i činjenicom da je jedna od deset temeljnih vrednota ustavnog poretka Hrvatske - zaštita prirode i očuvanje okoliša, što aktualni problem sa zbrinjavanjem uvezenog otpada, ali i onoga nastalog u Hrvatskoj, svrstava u red izravnih udara na temelj ustavnog poretka zemlje.
Niti jedan međunarodni akt ili ugovor ne može imati karakter suprotan temeljima hrvatskog Ustava, niti može biti iznad Ustava, neovisno o nadzakonskom značaju.
Iz toga proizilazi jasna činjenica:
Ako je neupitno ugrožen temelj ustavnog poretka države iz bilo kojih razloga, država u obrani opstojnosti i vitalnih interesa nacije mora poduzeti sve, uključivo i suspenziju niza preuzetih obveza i prava. Licemjerno je da Plenković osporava modele suspenzije mogućih preuzetih trgovačkih ugovora s iznimno štetnim posljedicama za Hrvatsku, posve suprotnih europskom zakonodavstvu i međunarodnim konvencijama, a nije ni sekunde dvojio o suspenziji niza temeljnih ustavnih prava čovjeka za vrijeme pandemije, iako su upitnost uporišta u covid pandemiji i danas s otpadom neusporedivi u korist jasnoće opasnosti od ovakve politike zbrinjavanja otpada. Da ni ne spominjemo golema financijska sredstva koja su se ulagala u antipandemijske postupke, kao stotine milijuna eura u kupnju suludih količina Pfizer cjepiva, prema taktiziranju o troškovima zbrinjavanja aktualne ugroze ilegalnim otpadom.



