STANJE DRŽAVE: Stipe Miočić, građanin ili poludržavljanin - XI. DIO

Koristi li ovakva hrvatska država hrvatskom narodu?

Foto: HINA/Admir Buljubašić

Što mislite zbog koje od navedenih temeljnih vrednota Ustava, po kojima se ima tumačiti Ustav Republike Hrvatske, je američki globalno prepoznati i uspješni etnički Hrvat Stipe Miočić zatražio hrvatsko državljanstvo i pristup hrvatskoj političkoj naciji:

Sloboda, jednakost, spolna i nacionalna ravnopravnost, poštivanje ljudskih prava, zaštita okoliša i prirode, demokratski višestranački poredak, nepovredivost vlasništva, mirotvorstvo, socijalna pravda, ili je posrijedi ipak nešto što ovdje nije navedeno?

U čemu navedenom je Republika Hrvatska, izuzev u izdvajanju i u uravnilovci kad je socijalna solidarnost u pitanju, bolja od SAD-a uz sve poznate američke slabosti, da bi vrlo uspješan Amerikanac tetovirao na svom tijelu i na globalnoj sceni pokazivao hrvatske simbole ili želio potvrdu hrvatske države da je Hrvat?

Jasno je da Miočića nije privukla socijalna pravda, ni u jednom elementu života ni on, ni njegova obitelj ne ovise o državnoj socijali. Nije ga pored američkog višestranačkog političkog poretka mogao privući ni hrvatski, tek trideset godina star poredak i politička kultura, niti ga je mogla privući ravnopravnost spolova ili nacionalna ravnopravnost, s obzirom da je u Americi ravnopravan kao pripadnik američke ustavne nacije a očito mu nitko nije, ni smetao, ni zamjerao isticanje njegovog etničkog obilježja i naslijeđa. Sumnjam da ga je motivirala neotuđivost vlasništva, jer ima pravo ubiti svakoga tko mu nasrne na imovinu u čemu ga svojski podupire država, a mirotvorstvo mu je osigurano jer pripada najjačoj sili svijeta pa je sumanuto očekivati da mu je Hrvatska sigurnija i veći zalog od Amerike.

Što ga je onda motiviralo?

Ono što i sve nas koji se osjećamo Hrvatima.

Pripadnost hrvatskom narodu prenesena s koljena na koljeno u obitelji, svijest koju su naslijedili od svojih predaka naši praroditelji i roditelji, vrijednosti koje su nas određivale i činile pripadnicima hrvatskog, a ne nekog drugog naroda i kojih se nismo odricali čak i kad smo pripadali drugim nacijama svijeta.

Kao slobodarski formiranog Amerikanca posve sigurno je ta socijalna svijest doprinijela težnji naslijeđenoj u obitelji da njegov izvorni narod ima puno pravo upravljati slobodom, dakle - pravo na državu.

Miočić nije tražio nedjeljivu, pravnu i socijalnu, nego baš - hrvatsku državu zbog svoga podrijetla. Inače, da mu je nedjeljiva, pravna i socijalna država bez ovoga "hrvatska" bila želja i cilj, onda je mogao bez problema, s obzirom na svoj globalni reprezentativni status postati uz to što je državljanin nedjeljive Amerike, Austrijanac, Nijemac, Francuz, Turčin, Nizozemac.

Sve su to nedjeljive, socijalne i pravne države koje imaju pravo dati državljanstvo.

Ali, nije ih izabrao.

Zašto onda u Ustavu Republike Hrvatske nema određenja da to nije država nabrojanih naroda, bezimena država, nego baš država hrvatskog naroda?

Zašto onda gore spomenute vrednote, koja je bila odlučujuća za Miočićev pristup hrvatskom državljanstvu, nema među temeljnim ustavnim vrednotama ustavnog i državnog poretka, kad se po njoj prepoznajemo, kad se oko nje homogeniziramo, kad nam je očito neusporediva s bilo čim drugim i kad u konačnici pripada samo nama i nikom drugom na ovom svijetu, koliko god taj drugi pripadao moćnijoj i uspješnijoj političkoj naciji ili državi?

A navedene su vrednote koje pripadaju svim narodima svijeta, ali ni jedna od njih nije presudna da bi Hrvat htio baš - hrvatsku državu.

To pitanje i ovaj primjer, nikako jedini, zorno govori o ključnom izvorištu motivacije koja je bila presudna za izborni rezultat u eksplozivnom vremenu svibnja 1990. godine, kad su baš svi ljudi znali da glas za Tuđmanov HDZ donosi, s jedne strane političku pobjedu nad komunističkim poretkom i sigurno nastojanje prema samostalnosti nacionalne države, ali s tim i golemu nesigurnost, neizvjesnost i izvjesnu pogibelj. Golemom broju Hrvata je tada posve prirodno bilo manje rizično, ako im je motiv bila neka ili svih deset ovih temeljnih ustavnih vrednota otići u svijet i vrlo izvjesno uživati te vrednote u nekoj drugoj državi.

Mislim da nikome ne treba provoditi anketu danas, u rasponu od razočarane hrvatske sirotinje do nabreklih profitera koji su ipak tada gledali nešto drugo iznad okupljene mase ljudi.

Ovih dana svjedočimo javnoj polemici predsjednika Republike i predsjednika Vlade, odnosno šefa zakonodavne većine u Hrvatskom Saboru, kome je zvanje predsjednik Vlade, a stvarna moć i funkcija šef saborske većine, oko izbora predsjednice Vrhovnog suda. Ovdje je na temelju svega bitnoga u tim polemikama nebitno tko je ta žena, ili tko je kandidat.

Mi ne znamo gotovo ništa o njenim kompetencijama, ne znamo razloge zbog kojih ju je Milanović predložio, niti izvan ocjene da nije impresionirala, ne znamo zašto ju Plenković i saborska većina ne želi. Javnosti je "za" i "protiv" nje predstavljeno kao politika, a polemike kao politički sukob.

Kakva i čija politika?

I oko čega?

Je li to koncepcijski i načelni prijepor zbog utemeljenog uvjerenja i s polazištem da bi ta kandidatkinja bila bolji ili lošiji izbor na čelno mjesto pravosudnog poretka zbog funkcionalnog jačanja toga sustava u interesu nacije ili se radi o prijeporu oko toga kome bi u uskom interesnom i političkom smislu ona/on mogao usmjeriti i u okviru nadležnosti nadzirati državni poredak?

Što mislite?

Ustav je propisao da Milanović Hrvatskom saboru predlaže kandidata, Hrvatski sabor ga ne mora prihvatiti, ali izbora nema bez toga i izvan toga načina, jer ništa drugo nije predviđeno.

Dakle, ako je Milanović čvrsto i po savjesti uvjeren da je njegova kandidatkinja najbolja, a Plenković jednako tako da nije ili da je loša, ustavni poredak nije predvidio mogućnost riješenja te dvojbe alternativnim modelom izbora i o njima dvojici nezavisnom arbitražom njihovih stavova, pa je umjesto potvrde najboljih argumenata ostavljena jedino mogućnost nagodbe njih dvojice, nagodbe koja u okviru općih nadležnosti jedino može značiti prilično širok okvir kompromisa i odustajanja od najboljih rješenja.

Pitate se - gdje je u tome načelo da Vrhovni sud zadržava i nužno uzdiže svoju nacionalnu pravosudnu reprezentativnost i kamo vodi očiti ustavno predviđen model posve subjektivne nagodbe ljudi koji obnašaju najviše državne funkcije pri čemu nemaju baš nikakvu obvezu poštovati načelo optimalne funkcije Vrhovnog suda u nacionalnom interesu, niti imaju ikakvih predviđenih sankcija ako svojim ponašanjem ugroze djelovanje institucije?

To kamo vodi svjedočimo desetljećima, sve više, sve opasnije, a dovelo je do toga da je postalo posve uobičajeno nepoštivanje čak i ovako loših ustavnih i zakonskih rješenja.

Prisjetite se samo situacije s izborom ustavnih sudaca nakon isteka alternativno predviđenog mandata i prestanka postojanja Ustavnog suda, pri čemu je posve nebitno je li to trajalo dan, dva ili pet dana, što je bio povod predsjedniku Ustavnog suda i skupini istomišljenika da sami sebi izvan ustavno-pravne nadležnosti i bilo kakve mogućnosti produže mandat.

To je, s obzirom na trajanje stanja od nekoliko dana u javnosti izazvalo prepucavanje političkih tabora i svrstavanje javnosti za "naše" i "njihove", jačajući takvim svrstavanjem stvarne rušitelje državnog poretka i nagrađujući ih za svojevrsni državni udar, zato što ustavom i zakonima također nije predviđena sankcija za neizvršavanje preuzetih obveza. Posljedica toga je bila stvaranje javne klime da Hrvatskoj ne treba Ustavni sud.

Možda stvarno ne treba, možda bi država bolje funkcionirala bez njega, ali način na koji se stvaralo takvo javno i političko raspoloženje jednostavno ne valja.

Zašto?

Zato što se danas zbog prijepora oko Vrhovnog suda može lako zatemeljiti klica javnog raspoloženja da nam ne treba Vrhovni sud, jučer se zbog gužve oko izbora Turudića moglo političko raspoloženje usmjeriti protiv institucije DORH-a, višegodišnji neizbor veleposlanika s razlogom se može shvatiti kao znak da nam ne treba takav oblik diplomacije, Hadezeovci zbog neslaganja s Milanovićem mogu krenuti s osporavanjem same funkcije predsjednika Republike ili početi zagovarati izbor u Hrvatskom Saboru. Na isti način se zbog kontradikcija i nedorečenosti ustavnog poretka i zbog vrlo rastezljive interpretacije u kojoj najizrazitija suprotstavljena stajališta mogu s jednakim uporištem isticati svoju ispravnost, kao u slučaju preambule i antifašizma, sutra može dovesti u pitanje baš sve, pa i sami smisao i potreba postojanja države. Čuvajući svoje i interese svojih skupina najviši državni funkcioneri će po logici stvari svoje evidentne pogreške i krajnje neopravdane postupke nastojati, ili adresirati na suparnike, ili banalizirati banalizacijom institucija.

Nigdje nema nikakve ustavno-zakonske obveze ili odgovornosti ključnih aktera ukoliko u slučaju Vrhovnog suda prvi predlaže realno nedostojnu osobu, niti ukoliko drugi namjerno i bez argumenata odbije najbolju moguću predloženu osobu.

Niti će Milanović snositi odgovornost ako deset puta zaredom predloži istu osobu, niti će Plenković imati bilo kakvih posljedica ukoliko deset puta odbije tu osobu.

Kako to razriješiti?

Nigdje nema odgovarajućeg ustavno-zakonskog izlaza iz takve situacije, pa njih dvojica, ili druga dvojica nakon njih koliko god žele mogu nekažnjeno blokirati izbor predsjednika/ce Vrhovnog suda.

Istoj stvari već šest godina svjedočimo kad je u pitanju kompletna diplomatska mreža države, deseci su primjera natezanja zakonskog poretka do pucanja i do stvaranja javnoga dojma da institucije, koje su izložene nisu bitne i da mogu funkcionirati po inerciji ili zamjenskim nelegalnim djelovanjem, na rubu ili iza ruba ustavnosti.

Postavlja se logično pitanje, a potaknuto javnim polemikama - čiji je u ovom slučaju Vrhovni sud, je li njegova izvorna uloga zaštita i unaprijeđenje pravnog poretka u funkciji jačanja općeg stanja nacije ili je njegova uloga "hadezeova", "esdepeova", ljevičarska ili centristička, prosrpska, proudbaška, komunjarska ili proustaška?

Na temelju čega mi znamo da kandidatkinja jest ili nije nečiji interesni eksponent, primarno u funkciji tih interesa umjesto u funkciji jačanja vrhovne pravosudne uloge najvišeg suda u zemlji?

Ne znamo.

Ključni ocjenjivač prije same kandidature Hrvatskom Saboru je - Saborski odbor za pravosuđe.

Ovo su mu članovi:

Predsjednik Grmoja Nikola, potpredsjednik Mažar Nikola, a članovi:

Babić Ante, Blažanović Danijela, Jakšić Mišel, Knežević Viktorija, Komes Magdalena, Lacković Željko, Malenica Ivan, Orešković Dalija, Raukar-Gamulin Urša, Restović Tonči, Šimrak Maksimilijan, te imenovani članovi (bez prava glasa o zaključcima ili preporukama):

Renata Duka, Bermin Meškić, Morena Lekan, Alen Čičak, dr. sc. Zlata Đurđević

I Srećko Ilić.

Pitanje:

Koliko ljudi među navedenima ostavlja i na temelju čega iskustvenog iz njihovih karijera možemo steći koliko toliko čvrsto uporište da su oni vjerodostojni ocjenjivači nečijih kvalifikacija za mjesto predsjednika Vrhovnog suda i da su osposobljeni ispitivanjem kandidata na sjednici Odbora zaključiti, koji je kandidat bolji od onoga drugoga?

Ili ovako, svedimo to na svoje svakodnevne živote i način donošenja odluka. Podsjećam da ne ističem bez veze ovo "svoje živote", jer smo mi u većini državljani Republike Hrvatske, dakle zajedno sačinjavamo hrvatski narod kome pripada vlast u ovoj državi i proizlazi iz nas, bar za sada, jer još uvijek nema alternativne zajednice brojnije od etničkih Hrvata, koji mogu reći - mi smo većinski narod, iako to zbog definicije države Ustav omogućuje.

Koliko bi nas navedene ljude zvalo da nam odluče o tome kakav ćemo auto kupiti, što ćemo posijati na njivi, koju ćemo terapiju koristiti ako smo bolesni ili da nam dijagnosticiraju zdravstvene tegobe?

Pretjerujem!?

Nimalo.

Kvalifikacijski kriterij za donošenje odluke o kandidatu za predsjednika Vrhovnog suda, za ustavne suce, za ravnatelja HRT-a, za glavnog državnog odvjetnika, za bezbroj prevažnih državnih i javnih funkcija je u presudnoj većini opće političko zvanje, a ne stručnost i kompetitivnost. To se ne isključuje, ali ne može funkcionirati jedno bez drugoga.

Zašto ne pitamo mjesnog vijećnika ili kvartovsku skupštinu, zašto ne pitamo nogometaše Juru i Matu, ili frizerku Dragicu da nam dijagnosticiraju zdravstveno stanje i idemo ipak liječniku?

Zato jer nas iskustvo, razum, interes i narav opredjeljuju da donosimo o sebi najbolje odluke, a ustav to nije regulirao niti zabranio.

Problem s našom, ne nečijom i ne "njihovom" državom je u tome što na funkcioniranje presudno utječu ustavne i zakonske odredbe. Problem utoliko ukoliko su nerazumne i nenaravne, blagoslov ukoliko su razumne i naravne.

Tko se onda pojavljuje kao ključni arbitar kad imamo pretežitu nepozvanost i površnost s očitom štetnom izvjesnošću odlučivanja predviđenim modelom?

Pa onaj tko ima najveću moć.

On/ona, tko god to bio, ako nema obvezujuću formu svoga djelovanja u državnom poretku i ako je isključiva mjera njegovoga djelovanja raspoloženje njegovoga nadređenoga, ovome njegovoga, pa sve do hijerarhijskog vrha moći, u golemoj pretežitosti neće voditi računa ni o čemu drugom u svom djelovanju pored obaveznog ispunjavanja naloga ili očekivanja nadređenih.

To je model u kome država postaje instrument interesne skupine, što ju nužno zbog prirode održanja moći takve skupine sve više, teže i razornije suprotstavlja njenoj praiskonskoj ulozi instrumenta svoga utemeljiteljskog naroda. Takvoj vlasti je potpuno svejedno koju državu formalno predstavlja, jer od svih funkcija države joj je jedino bitna moć, pa se cijeli poredak prilagođava i definira toj funkciji, a ne praiskonskoj naravi države.

Zato imamo takve goleme kontradikcije, nedorečenosti i štetne odredbe u Ustavu.

Prije nego pokažemo nekoliko drastičnih primjera, pored analize Temeljnih odredbi u prethodnom i ovom poglavlju u kojima smo se detaljno pozabavili člancima 1. i 3., zadržimo se na jednoj od deset temeljnih ustavnih vrednota, na nacionalnoj ravnopravnosti.

O kojoj i kakvoj se "nacionalnoj ravnopravnosti" govori u politički jednonacionalnoj državi Republici Hrvatskoj, zašto se umjesto etničke ravnopravnosti i političke jednakosti koristi pojam "nacionalna"?

Dobre države su u pravilu one čija su ustavno-zakonska rješenja jasna, nedvojbena i koja onemogućuju razvoj suprotstavljenih interpretacija, s tim i politika, koje nužno onda vode u paralizirajuću sukobljenost u društvu, što ovisno o intenzitetu uvijek u najblažoj mjeri ograničava i sputava nacionalni razvoj. Pogotovo je izrazito opasno pokušati u same temelje državnog poretka ugraditi izrazito neprijateljske pozicije, kao što su političko hrvatstvo i političko srpstvo, zbog čega generacije Hrvata i Srba svjedoče neprijateljstvima.

Uvođenje pojma "nacionalna ravnopravnost" je prikrivena suvremena legalizacija ustavnih rješenja bivše SFRJ i SR Hrvatske, gdje je Hrvatska bila definirana državom hrvatskog i srpskog naroda. Problem danas je u tome što pojam "nacionalna ravnopravnost" širom otvara ustavna vrata, s tim i srce državnog poretka svakoj etničkoj skupini, koja kroz formu nacionalne manjine ovom ustavnom vrednotom poprima sadržaj ili perspektivu političke nacije. Zato i jest slijedom toga osmišljen i usvojen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina s promocijom etničkih skupina u paralelne političke entitete uz hrvatsku naciju putem zajamčenih političkih mandata u zakonodavnom tijelu države.

I točno se, s obzirom na ukupan ustroj poretka, s tim i posve logičnu prirodu vlasti, svake vlasti, dobilo ono što se željelo.

Tinjajuća, latentna i paralizirajuća javna nervoza kad god je potrebno preusmjeriti javnu pozornost s dubinskih poremećaja, uključivo i spomenutoga, jer se na taj način otvorio prostor delegiranoga moderiranja nacionalnih snaga preko satelita na desnici, koji bez ikakvog potrebnog minimuma znanja o državnom poretku, pogotovo kad su i ako su pažljivo promovirani i još pažljivije održavani beskrupulozni mediokriteti kao bujičari i tip Radićeve desnice, godinama urlaju o srpskoj opasnosti, izdaji, navali četnika, Pupovcu i njegovim suradnicima, o SNV-u, Novostima, srpskim kulturnim centrima, SPC-u, a baš nikada i nigdje nisu ni pomislili ukazati na ustavne destrukcije, niti se usuđuju upozoriti na njih.

Dva su razloga za to.

Prvi je što takvi delegirani borci za Hrvatsku ne bi imali svrhe postojati kad ne bi bilo takvih anomalija poretka i "srpske opasnosti", drugi je što nemaju pojma o državi, niti imaju tragom toga minimum interesa za trajna i funkcionalna rješenja. Takvi će tražiti prestanak financiranja Novosti, iako to u ovako uspostavljenom poretki nije ostvarivo, bez obzira tko bio na vlasti, tražit će i predlagati kao Željka Markić i tadašnji pajdaši iz MOST-a smanjivanje broja zastupnika nacionalnih manjina s osam na pet, zatim redukciju saborskog mandata, neki će rješenje vidjeti u delegiranju političkih pozicija nacionalnih manjina u uspostavljeni gornji dom Sabora, a stvar je jednostavna - nacionalne manjine ne mogu i nikako ne smiju biti posebni politički entiteti u Hrvatskoj, niti smiju imati svoje specifične zastupnike u zakonodavnim tijelima, uopće u državnom poretku. Etnička ravnopravnost se isključivo ostvaruje u okviru hrvatske političke nacije pri čemu se polazi od ravnopravnosti - državljana.

Ne Srba, Hrvata, Bošnjaka, Talijana, Mađara.

Samo i jedino - hrvatskih državljana.

U svojoj posljedičnoj biti to što je tražila Markić pokušajem referendumskog odlučivanja s većinom pristalica desnice, samo je prilog održavanju takvoga razornoga poretka, nikako njegovo rješenje.

Jer, konstitucija više političkih nacija, koju danas imamo u ustavno-zakonskom poretku je temelj nacionalne federalizacije Hrvatske već danas kad su "srpska prava" u pitanju, u nekim elementima kao u obrazovanju i vrlo labave konfederacije, a u perspektivi i s ostalim nacionalnim manjinama ili skupinama koje će iz različitih razloga doći u Hrvatsku i tu stvoriti svoj entitet. Samo je pitanje perspektive kad će te federalističke i konfederalne pretpostavke poprimiti i kritičan teritorijalni status pa i doslovno istaknuti zahtjeve, koji su bili Srbiji formalno opravdanje za agresiju 1991. godine.

S ovim ću završiti naglasak na "nacionalnu ravnopravnost" uz napomenu da je upravo iz toga konzistentno izveden cijeli mini zakonski i državni okvir, o čemu, izuzev prof. Žarka Puhovskog, koji je javno i snažno bio protiv prava na specifične zastupnike nacionalnih manjina, nikada nitko iz akademskih ustavno-pravnih, politoloških i socioloških krugova se nije usudio progovoriti i zauzeti nužno teorijski i praktično utemeljen negativan stav o takvoj ustavnoj konfiguraciji.

To se pogotovo odnosi na desnicu.

Cinizam je da tu katastrofalnu akademsku i pogotovo političku strukturu, naročito na desnici, uz sve Pupovac otvoreno zajebava zagovarajući hrvatski državni ustroj na principu Habermasovog "ustavnog patriotizma" a baš nitko mu se, opet izuzev ozloglašenog Puhovskog, nije usudio upustiti u javnu polemiku šahmatirajućom reakcijom - Milorade, primjena ustavnog patriotizma eliminira političko srpstvo kao državnu kategoriju, pa s tim i samoga tebe!

Ali, kao i u svemu, ponešto treba znati.

Što dakle sve ove spomenute nelogičnosti, anomalije, katastrofalno političko ponašanje i sustavnu neodgovornost označava zajedničkim okvirom djelovanja i zajedničkom uzročnošću?

Ovo:

U Članku 45., Ustava u prvom stavku piše da državljani (naglašavam da ne-piše građani) Republike Hrvatske s navršenih 18 godina života imaju opće i jednako pravo glasa na izborima za Hrvatski sabor, za Predsjednika Republike i za Europski parlament.

U istom Članku, u stavku dva piše da državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj u izborima za Hrvatski sabor imaju pravo izabrati tri zastupnika.

Za razmišljanje:

Može li postojati državljanin i poludržavljanin, pravo i polupravo, od kada i po kojoj priznatoj teoriji "prebivalište", a tragom toga i "porezni obveznik" koji se učestalo ističe kao kriterij političkih prava i kvazidomoljublja, postaju politički pojmovi i elementi političkog prava?

Ni po jednome i nigdje izuzev u karikaturalnim sustavima i tako generiranim društvima.

Zanimljivo je da baš nitko, izuzev francuskog profesora hrvatskog podrijetla Marka Đidare svojevremeno u Zborniku znanstvenih priopćenja i radova Pravnog fakulteta u Splitu, nije s ustavno-pravnog i politološkog stajališta eksplicitno osporio kategoriju prebivališta u definiciji političkih i izbornih prava, navodeći presude suda u Strasbourgu u nizu slučajeva, čime je jasno dokazao da je ova kategorija, s tim i spomenuti stavak Članka 45., Ustava suprotan europskoj pravnoj i znanstvenoj stečevini.

A ubiše nas pozivajući se u svemu nakaradnom već desetljećima na europske vrijednosti!

Vratimo se našem Stipi Miočiću državljaninu Republike Hrvatske.

S obzirom da on po prirodi stvari ne zna sadržaj hrvatskog ustava, a prilično sigurno je razuman čovjek koji pretpostavlja da mu nije Vlada dala polovično državljanstvo zato što je prejak i opasan u kavezu UFC-a, vatrogasac u Americi, pristaša Trumpa ili što mu je rođak bio ustaša, sumnjam da zna da mu je političko pravo jako ograničeno i državljanstvo invalidno.

To bi bilo isto kao da mu UFC zabrani udariti suparnika u kavezu, ili da mu daju vatrogasni šmrk bez vode, pa da stoji sa strane i viče - iš vatro, vrag te odnio!

Pa ovo:

U Članku 70. Ustava piše da je Hrvatski sabor predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.

Zatim:

U Članku 74. Ustava piše da zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat.

Otkud sad građani u Članku 70., definicije zakonodavnog tijela, kad se u Temeljnim odredbama Ustava isključivo koristi ispravni pojam državljani, kad u Članku 1. piše da vlast pripada narodu i proizlazi iz naroda - zajednice državljana?

Otkud građani kao izvorni konstituens zakonodavca, kad se izborno pravo isključivo po Članku 45., veže za državljane?

Neki će reći, a to je postala opća praksa u javnom i političkom diskursu - pa svejedno je, građanin i državljanin je isto.

Pitanje:

Kad je svejedno i kad ti pojmovi u teoriji znače isto, a uopće ne znače, čemu onda promjena umjesto državljana građani u definiciji Hrvatskog sabora?

Objašnjenje je jednostavno:

Namjerno je s krajnje zloćudnim namjerama u Ustav ugrađena i ta kategorija i ta "greška", a sve s namjerom razdržavljenja hrvatske povijesne nacije. Upravo tome svjedočimo već desetljećima. Šutjeti o tome je sudjelovanje u svemu.

Ili, ovaj cinizam s "neobvezujućim mandatom", koji možda ponajbolje od svega ukazuje na izvornu prirodu postupanja vlasti u nizu godina iza, jer se navodno željena projekcija općega nacionalnog zastupanja i opće nacionalne perspektive u upravljanju državom, svim prethodnim ustavno-zakonskim rješenjima destimulira ili grubo sprječava, a nacionalni interes se doslovno prepušta na slobodan i neobvezujući izbor nositeljima vlasti, koji se mogu, ovisno o osobnom senzibilitetu, ponašati nacionalno državnički, a mogu i posve suprotno, pri čemu puno više opravdanja imaju u ustavu i zakonima za ovo drugo.

Čime se jedino realno mogu obvezati saborski zastupnici?

Samo izbornim tijelom u kome nastoje ostvariti pravo na mandat i povjerenjem onoga tko kreira izborne liste. Trećega nema, iako ne treba u svim slučajevima isključiti osobnu savjest i karakternost po cijenu rizika gubitka političke perspektive i u izbornom tijelu i kod kreatora izbornih lista.

Isticanje da je saborski mandat neobvezujući s izbornim sustavom i Zakonom, s deset plus dvije specifične izborne jedinice je - ruganje.

Od čijeg raspoloženja isključivo ovisi mandat Milorada Pupovca, Furija Radina ili goleme većine ostalih zastupnika?

U kojem to filmu čelnik IDS-a može očekivati reizbor ili izbor, ako na predizbornim skupovima ili tijekom mandatnog djelovanja posveti veću pozornost recimo zapuštenoj Lici ili problemima Vukovara, Slavonije i Baranje, ili ako se fokusira na status hrvatskog naroda u iseljeništvu, ili u BiH?

A s obzirom na "neobvezujući mandat" to bi morao raditi!

Ili, može li netko i u fantaziji pod alkoholom i opijatima (ne govorom naravno o bujičarima) zamisliti "neobvezujuće", dakle općehrvatsko djelovanje Dragane Jeckov, koja dolazi u Negoslavce i na tamošnjem predizbornom skupu zaurla - dosta srbovanja, ovo je Hrvatska i izvolite se ponašati tako!?

Čemu pojam "neobvezujući" koji bi trebao očito tumačima Ustava služiti za interpretaciju da to znači "opći", kao što se u teoriji i ističe definicijom mandata na imperativni i opći?

Zašto primjerice ne bi mandat bio jasno definiran kao - opći nacionalni?

Zato što bi, iako bi tako u normalnom ustavnom i državnom poretku moralo biti, to tek bilo ultraruganje s obzirom na dio iznesenih nevjerojatnih destrukcija u samome Ustavu. Ideal organske istovjetnosti općeg i imperativnog mandata je moguće postići, ali tada se mora promijeniti radikalno kompletan ustavni poredak i izborni sustav. No, o tome i o tim rješenjima drugom prilikom.

I sad me pitate, dobro kakve veze ima ovaj razvoj analize, gdje započinješ s državljanstvom Stipe Miočića, prelaziš na izbor predsjednika/ce Vrhovnog suda, elaboriraš čitav niz nedosljednosti u djelovanju Predsjednika Republike i Predsjednika Vlade, pa prelaziš na ustavne odredbe i izborni sustav?

Evo kakve:

Država je primarno onaj tko ima zakonodavnu moć, dakle zakonodavac ili Hrvatski sabor.

Zakonodavac ustavom i zakonima uređuje baš sve, izravno ili neizravno, od uzimanja i podjele novca, dakle od fiskalne politike, preko posrednog djelovanja baš svih državnih i javnih institucija, putem izbornog modela rukovodećih ljudi u svim državnim granama vlasti i na svim državnim pozicijama, od zakonodavca nitko nije neovisan jer ne može biti ako mu zakonodavac određuje sve. Druga je stvar to što bi vrsni zakonodavac s pametnim politikama nastojao osmisliti modele kadrovske politike i izbora rukovodećih ljudi na državne funkcije izuzimajući sam sebi neposrednu mogućnost zlouporabe i političke kompromitacije.

Dakle, prvo to.

Drugo, zakonodavac ne može biti dobar ili maksimalno usmjeren na interese nacije ako ne ovisi pretežito o raspoloženju nacije, ukupne nacije. Nacija nije mehanički zbroj izbornih tijela, ili je jedinstveno tijelo ili nema nacije.

Kao i ljudski organizam.

Nisu ruke, noge, uši ili kosa, makar i presađena kao u katolika Ige, nije srce, niti su pluća i spolovilo čovjek, čovjek su tek i kad su povezani živčanim sustavom.

Izborni sustav je krvotok kojim se osposobljava jedinstveni živčani sustav nacionalnog poretka. Ako je u tom organizmu defekt, maligna stanica ili žarište, organizam ne može optimalno funkcionirati, pa imamo svašta, od nekontroliranog ponašanja, do izvjesnog umiranja.

Nema razlike s državom.

Dakle, nije pitanje kako izići u postojećim okolnostima iz ove luđačke košulje kojoj svjedočimo oko izbora predsjednika Vrhovnog suda i niza drugih posrednih izbora koji presudno određuju kvalitetu i smjer državno-političkog poretka, samim tim i hrvatske nacije.

Jer, u ovakvim okolnostima i s ovakvim ustavnim poretkom, sve dobro je - slučajno ili taktičko privremeno kupovanje potpore bar minimuma potrebnog legitimiteta.

Stvar je u tome da se rješenja moraju potražiti u osmišljavanju i ozakonjivanju drugačijih modela djelovanja, a primarno izbora na svim razinama. Bez toga, hrvatski narod je prepušten na volju opasnim egzibicionistima, lupežima, prevarantima, beskarakternim i nesposobnim osobama spremnim na sve.

Poredak koji generira destrukciju i afirmira sve navedeno, ne može izuzev slučajno iznjedriti rješenje. Hrvatski narod mora pronaći snage i sposobnosti potpuno redefinirati svoju državu, ili će nas kao narod upravo "naša" država ubiti.