Urota
Frka Petešić je Andrej Plenković.
Zvonimir Frka Petešić postao je ključni personalni izraz naravi Plenkovićeve vlasti. Godinama duboko u sjeni, po svim usporedivim političkim elementima potpuno nebitan činovnik instinktivno prilagođen labirintima i dubokoj pozadini, sve češće dolazi pod svijetla pozornice, u potpuno neprirodno okruženje, koje baš tim nespojivim svjedoči o strmoglavoj propasti modela državne politike, koja je takvog Frku Petešića prometnula u figuru dezorjentirane, ali još uvijek realne moći.
Nakon istupa predsjednika Milanovića s eksplicitnim optužbama o prietnjama generalu Kundidu, ime Frke Petešića izbilo je u fokus javnosti, a reakcije Andreja Plenkovića koje donose mediji ističući da je “Plenković pobjesnio” da “ne da na fenomenalnog Frku Petešića” svemu daje tragičnu dimenziju stanja hrvatske državne politike.
Prije toga, nešto manje burno, ali neusporedivo zloćudnije u visokopozicioniranim zagrebačkim krugovima spominje se opet ime Zvonimira Frke Petešića kao prezentera politike svjesnog, a podmuklog žrtvovanja hrvatskog naroda u BiH na najslužbenijem mogućem formatu, o čemu sam ne mogavši navesti točne detalje, napisao tekst na Substacku. U međuvremenu mi je iz više neovisnih izvora potvrđeno da je Frka Petešić rekao da je hrvatski narod u BiH kolateral strateškog savezništva s Bošnjacima, da je to državna politika i da u konačnici Hrvati BiH imaju izbor naseliti se u Hrvatskoj. Tekst sa sadržajem govora Frke Petešića na tom sastanku je dostupan na substacku, ali i na mojoj facebook stranici.
Tko je Frka Petešić da s pozicije državnog autoriteta polaže pravo na povijesnu eliminaciju hrvatskog naroda s prostora na kojemu su uspjeli opstati pod nekoliko stoljeća turske vlasti, usprkos silnim nasrtajima kroz prošlost i do danas, na tlu natopljenom rijekama nedužne i junačke krvi, otkud tom čovjeku moć tako se postavljati ili po Milanovićevim riječima prijetiti proslavljenom ratniku na čelu Glavnog stožera HV?
Dakle, tko je Zvonimir Frka Petešić?
Nakon dugogodišnjeg vegetiranja po diplomatskim uredima novouspostavljene države, gdje iz objektivnih razloga kriteriji selekcije nisu mogli biti strogi, pa ni minimalno primjereni, dospio je u misiju RH u Bruxellesu, gdje je boravio tijekom razdoblja pregovora RH o pristupanju EU baveći se navodno komuniciranjem. Kakvim komuniciranjem i s kakvim stručnim referencama nejasno je s obzirom na dostupne podatke o njegovom obrazovanju.
U ime Hrvatske između 2008. i 2011. na čelu nacionalnog tijela je suradnju s tom misijom koordinirala Vesna Pusić. Vesna Pusić ga je kao svoj kadar predložila Milanoviću i Josipoviću za veleposlanika u Maroku, gdje je boravio između 2013. i 2017. a nakon toga ga Plenković imenuje šefom svoga Ureda. Prema svjedočenjima, zbližili su se u misiji RH u Bruxellesu, a svjedoci događaja tvrde već u veleposlanstvu u Parizu.
Kad se iz današnje perspektive pogledaju “pojačanja” koja je Plenković doveo u HDZ i na visoke državne pozicije, a baš sva u red svojih najodanijih suradnika, lako je uočiti da su praktično svi prethodno bili, ili članovi Pusić-Čačićevog HNS-a ili iz te neposredne blizine istoga političkog profila.
Je li sad barem malo logičnije da Zvonimir Frka Petešić zastupa nestanak hrvatskog naroda u BiH, kad se njegov politički profil dovede u blisku vezu s Vesnom Pusić, koja je višestruko i službeno optuživala Hrvatsku za agresiju na BiH!?
Trebalo bi biti svakome jasno, logično i prirodno, a i davnašnja svjedočenja “komunjare” Milanovića o krajnje rigidnim i ružnim stavovima karijernog diplomata Plenkovića o HDZ-u i Franji Tuđmanu, poprimaju izrazitu vjerodostojnost, jer racionalna analiza svakodnevnice će pokazati Plenkovićevu sustavnu i daleko rigidniju praktičnu negaciju Tuđmanizma od bilo kakve nekadašnje riječi, pri čemu pozivanje na Tuđmana poprima dimenzije čistoga ruganja.
Nejasno je i neprirodno da i dalje, doduše značajno manje, bilo tko može smatrati Frku Petešića i niz sličnih tipova, profilno identičnih klonova oko Plenkovića, s tim, a prije svega njega samoga gledati kao nekakvog pučkog desnog centristu i Tuđmanista, jedinom branom pred ultraljevičarima iz Europe i u Hrvatskoj pred skupinom Možemo, Plenkovića jedinim jamcem opstanka i razvoja hrvatskog naroda pred tim opasnostima.
To poprima karikaturalnu formu i sadržaj, pri čemu statisti iz raznih braniteljskih struktura i tzv. “utemeljitelji” uz takve državne politike i “političare”, sve sigurnije obične povjerenike Boga pitaj čije, svakako ne nekoga naklonjenog hrvatskom narodu, djeluju groteskno.
Model ponašanja Frke Petešića prema hrvatskom ratniku i generalu, načelniku GS HV Kundidu, koga je predsjednik Milanović iznio pred naciju, neovisno kakav tko ima politički odnos prema Milanoviću, na žalost djeluje izrazito prepoznatljivo i uvjerljivo, toliko da je to postavljeno u formi nekakvog nacionalnog kviza s ponuđenim svim mogućim osobama iz političkog života, golema većina bi zaokružila Plenkovića.
Jer, nitko živ ne misli da Frka Petešić ima političku osobnost, ako ikakvu javnu uopće ima.
Nema.
Nikad nije bio i po profilu ne može biti.
Što to u biti znači?
To upućuje na golemu metastaziranu antihrvatsku urotu,, sustavno preotimanje države sa potpuno suspektnim ciljem i namjerama, gdje izvođači sveopćom kontrolom zasnovanoj na nezamislivom lumperaju s nacionalnim resursima i otimajući perspektivu generacijama Hrvata sutrašnjice za održavanje iluzija kojima se prikriva ta urota, doslovno uništavaju hrvatski narod u ime bezlične države i “demokracije”, o čemu sam toliko puta govorio i pisao, analizirajući model paralelnog ilegalnog i nelegitimnog odlučivanja koji primjennuje Andrej Plenković.
Već sam u mnogo navrata u emisijama, što kao urednik i voditelj, što kao gost, te u nizu iscrpnih analiza dokazivao da u Hrvatskoj imamo iznimno opasan paralelni model upravljanja zemljom, kojim je Andrej Plenković potpuno instrumentalizirao državu u gotovo svim segmentima preko najužega kruga suradnika bez ikakvog izbornog i političkog legitimiteta, zatim preko goleme strukture savjetnika i imenovanih kadrova osigurača u svim ministarstvima, javnim kompanijama i agencijama, ali i preko potpuno nelegalnih grupa i pojedinaca tzv. lobista često vrlo dvojbenog profila s mutnim karijernim putovima i rukopisima. Točno po modelu funkcioniranja EU, s golemim instrumentaliziranim administrativnim, silno preplaćenim aparatom stotina tisuća parazita, koji umjesto služenja, kontroliraju i nadziru, uz ucjepljene i usvojene laži o svojoj misiji za koju ih se stotinama tisuća većinom tzv. građanskih projekata priprema za ulogu parazita, a uz to onda obavezuje silnom motivacijom egzistencijalne naravi i opstanka u tim ulogama, crpeći krv i život iz europskih nacija.
Plenković je taj model u potpunosti preslikao na Hrvatsku, delegirajući golemu prisvojenu moć na armiju beskrupoloznih mediokriteta kojima baš ništa nije sveto i vrijedno moralnog preispitivanja.
Isticao sam dokazujući na nizu primjere da je to ključni uzrok tolike potrošnje ministara, koji su u pravilu služili kao personalno pokriće za takav upravljački model, snoseći često odgovornost, pa i kaznenu, za izvršavanje bezbrojnih mutnih naloga, koje je Plenković operativmo delegirao na njih preko svojih službenih i neslužbenih suradnika iz sjene. Ministri koji su dopustili da im se nametne takav model su u velikoj mjeri nastradali, potrošeni i odbačeni, sve se svodilo na floskulu o političkoj odgovornosti ili na “ neovisnost institucija”, pogotovo pravosuđa.
U takvom modelu je baš paralelnom realnom moći i golemom potrošnjom ljudi Andrej Plenković uvijek ostajao čist i nedodirljiv.
Bar je tako model osmišljen.
Druga je stvar što odavno više nitko ne vjeruje u njegovu čistoću i nedužnost, jer toliko “slučajnih” ispada, kriminala, nevjerojatnih lopovluka neusporedivih po izvedbenoj drskosti, tipa Škugor i po nizu nevjerojatnih odluka s evidentnim štetama u iznosima stotina milijuna eura, toliko otvorenog prjezira spram zakonskim obvezama i prema normalnom funkcioniranju državnih institucija i cijelih sektora, prema zdravom razumu i dobroj praksi odgovornosti u upravljanju općim dobrom, ali i po očitom uvjerenju da su svi ti protagonisti zaštićeni najvišom mogućom državnom moći, ni najzaluđenijim sljedbenicima više nitko živ ne može predstavljati nečim što se događalo i događa mimo Plenkovića.
To je jasno kao dan.
Dakle, Frka Petešić je Andrej Plenković.
Kako se i što je najvažnije, tko može suprotstaviti toj nevjerojatnoj uroti i njenim bezprizornim nositeljima?
U ovom trenutku su to Milanović i Domovinski pokret.
Nitko drugi nema trenutno tu mogućnost.
Milanović zato što ima ogroman politički legitimitet, utjecaj na neke ključne državne politike i što je najvažnije, prgav karakter i iskustvo da zna kako se tome ne može suprotstaviti pristajući na zakonski poredak, koji je modificiran za provođenje urote i paralizu svakog pokušaja osporavanja tih političkih procesa pristajući na njihove propisane modele.
Milanović vrlo dobro zna manjkavosti sustava koje je i sam djelimično gradio, još više ignorirao dok ga se nisu ticale ili dok su mu pogodovale, zna rupe u njemu, a zna s kim i s čim ima posla. Uz to prjezire podmuklo djelovanje.
Domovinski pokret ima formalnu moć, bez koje bi urota i paralelni model upravljanja ostali bez kakvog takvog pokrića, koje urotnici ne smiju ignorirati i od kojega im zavise namjere i opstanak.
Milanović je u aktualnom slučaju slanja vojske na mimohod Saveza voljnih, ratne kampanje za rat s Rusijom, pred povijesno posrnulim Macronom, formalnom zakonskom pokriću, rupici koju je izgradio Krstičević u prvoj Plenkovićevoj vladi, pretpostavio autoritet vrhovnog zapovjednika i u ovom slučaju suvereniste, lucidno tipujući na nejasno definirana ustavno-zakonska rješenja o odnosu zapovjedanja i odlučivanja, koji odbija uvlačiti Hrvatsku u mutne aranžmane tradicionalnih hrvatskih neprijatelja Velike Britanije i Francuske, ovaj put upakiranih u saveznike u sklopu potpuno nelegalanog Saveza voljnih, kako smo i naglasili – formata uvlačenja Europe u rat s Rusijom i stvaranja društvene klime, s elementima izazivanja toga rata, koji su uspješno isprobani ukrajinskim događajem na Majdanu i nakon njega.
Je li preteška kvalifikacija „tradicionalnih hrvatskih neprijatelja“?
Pronađite jednu jedinu situaciju i međunarodno stanje od 1990. godine do danas koje bi uz najbolju volju netko mogao prikazati kao sklonost, čak i kao objektivnost UK i Francuske prema Hrvatskoj i hrvatskom narodu u BiH.
Nema toga.
Iako je Milanović jasno ukazao na prozirnu prijetvornost Plenkovićevog strateškog savezništva s Francuskom, iz nekih razloga nije naveo, po mom mišljenju najvažnije.
Zašto je Macron ignorirao hrvatski poziv francuskoj vojci da sudjeluje na mimohodu povodom Dana pobjede?
Odgovor je jednostavan.
Nije mu u interesu mjenjati stoljetne partnerske odnose sa Srbijom, partnerstvo u kome je presudno skuhana prva Jugoslavija, protiv čije vojne agresije Republika Hrvatska slavi tu pobjedu, čime Macron pod Plenkovićevim “europskim” plaštom u biti konzistentno nastavlja francuske politike iz 1991. godine, koje su upravo s britanskim državnim politikama pred očima cijeloga svijeta bile izrazito na strani agresora i potpuno antihrvatske. Utoliko je današnje “strateško partnerstvo” s takvima - ruganje u mozak i oči hrvatskom narodu.
To nikakva zakonska rupa ili forma ne može prikriti, a stotine nekadašnjih i današnjih ostarjelih Tuđmanovih pretorijanaca, koji Milanovića i nikoga s ljevice ni nacrtane nisu mogli vidjeti, javili su mi se nakon što sam javno podržao Milanovića i svi su stali snažno iza njegove odluke i njega samoga.
Ako još ikoga u HDZ-u ima tko razmišlja o stranci, ali i o njenoj davnašnjoj državnoj baštini, to bi ga jako moralo zamisliti.
S ovom reakcijom se i Milanović doveo na opasan teren.
S jedne strane, ljudi žele vjerovati da je njegova reakcija motivirana istinskim suverenističkim refleksom, kakve je naznake podosta puta dao naslutiti na funkciji predsjednika Republike, ali su iz različitih razloga često poprimale samo konačan dojam ad hoc reakcije, a u mnogim situacijama, iako na prvi pogled kontradiktorno, bile su spasonosne upravo za Plenkovića i urotnike.
Zato se puno opreznih ljudi pita nije li i ovo, iako efektna s državničkim okusom, manipulativna slastica za narod, sračunata za skretanje pozornosti sa, za Plenkovića, vrlo opasnog fokusa javnosti nakon Dabrinog govora u Hrvatskom saboru a posebno nakon provaljivanja zastrašujućih stavova Frke Petešića o planiranoj izdaji hrvatskog naroda u BiH, i u cjelini?
S druge strane, hoće li to preusmjeravanje fokusa dopustiti Domovinski pokret od koga ovisi Plenkovićeva vlast, ali i uspješni nastavak realizacije eksplicitnog projekta izdaje, koji je, da se ne lažemo, umjesto Plenkovića iznio Frka Petešić. Valja naglasiti da je neusporedivo lakše blokirati medijski prostor djelovanju Domovinskog pokreta nego Milanoviću, pa je utoliko na njemu veća odgovornost za demontažu razornog sustava Andreja Plenkovića.
Suočena s nizom nevjerojatnih udara na same temelje hrvatske državnosti, nacionalna, kršćanska i narodna Hrvatska nikako ne smije nasjedati na manipulativne finte Plenkovića i njegove sljedbe, koji svoje duboko antihrvatske politike godinama prikrivaju plašenjem naroda “komunjarana” i ljevičarima upirući prstom u Plenkovićeve blizance u „Možemo“ i karikaturalne antife, koji im služe kao savršen javni alibi za ostvarivanje potpuno istih ciljeva koje za razliku od Plenkovića, „Možemo“ otvoreno komunicira.
Nema opasnije situacije od iluzije da vuk čuva ovce.
Hoće li i ova situacija oko slanja vojske u Pariz na kraju ispasti sukob privremenog karaktera, koji će u konačnici najviše koristiti Plenkoviću i odvući opasne zahtjeve Domovinskog pokreta, s nevjerojatnom provalom Plenkovićevih namjera kroz istup Frke Petešića o politici prema Hrvatima u BiH, u ljetno razdoblje, pa u zaborav, ostaje za vidjeti. Kad bukvalno pola Zagreba u nevjerici komentira riječi eksplicitne izdaje, koje se nesumnjivo mogu organski povezati s Plenkovićem, onda sigurno to zna i Milanović, ali i svi sudionici političkog života.
Tu priču iz zagrebačkih, a već vrlo vjerojatno i iz svehrvatskih kuloara i osobnih kontakata treba prenijeti u Hrvatski sabor i pred kamere, da hrvatski narod čuje i da se upozna sa sudbinskim inženjeringom koji su mu pripremili tragikomični povjerenici tuđih ciljeva i interesa usidreni na deklarativnoj platformi hrvatske državne baštine. Prezentacija Frke Petešića o državnoj političkoj strategiji prema Hrvatima BiH je političko strijeljanje svakog živog Kundida, svakog hrvatskog ratnika i ratnog veterana, i ponovno ubijanje tisuća i tisuća mrtvih Hrvata na stoljetnom putu slobode hrvatskog naroda. Tu Plenkovićevu političku namjeru treba istjerati pred oči Hrvatskoj, a ima neke povijesne ironije i pravice u tome da to mogu i da pokazuju spremnost na to u ovom trenutku hrvatski „partizan“ Milanović i hrvatske „ustaše“ u Domovinskom pokretu, makar se kasnije poubijali.
Kako stvoriti frontu protiv antihrvatske urote, front i savezništvo partizana i ustaša?
To u ovakvim odnosima može samo predsjednik Milanović institutom Izvanredne sjednice Hrvatskog sabora.
Pa da vidimo radi li se o igri, ili o ozbiljnom pokušaju sređivanja stvari u Republici Hrvatskoj?
Nelose, nelose.